Noćas, zbog tebe, ne prilazi mi san
ne sklapam oči, ružičaste misli jezde,
moleći Boga, da isplovi dan
raznolike slutnje u srcu se gnijezde.
Kolebaš se, k’o proljećno vrijeme
raspoloženje tvoje para mi srce.
Znaš li kako je, bola, nosit’ breme
dok iz tmine izranja zlaćano sunce?
I čekam, k’o slijepac – da pređe ulicu
iz nutrine, naručjem, da prospeš riječi,
slutim, da zamrije i osmjeh ti na licu
k’o da želiš nekud, što prije pobjeći.
Možda se već kaješ što nadu pokloni
srdašcu mome, što otužno krikne,
sve, baš sve, bijaše, u mojoj vasioni
najljepši narcis – gdje čemer ponikne.
Ožiljak na duši, ostaće za svagda
što sudbina kleta k’o darak predade,
svoga srca nurom, poput smaragda
najljepše trenutke riječju mi dade.
Nemir me noćas, na krilcima nosi
rastače mis’o, u srcu, strepnja klobuča,
iznad želje, uzdignuše se ponosi
a ja neću da žalim, daleko, bila ti kuća.
Možda si i ti, samo, iskušenje jedno
koje moram, nekako, savladati sama,
neću da kleknem, jer bilo bi bijedno
neću da molim, i ako bi grlila me tama.
Iz ove duše darujem, naramake sreće
al’ da te nikad ne stigne kletva srca,
ti bijaše zumbul, najdraže mi cvijeće
dašak radosti, u zraki jutarnjeg sunca.
Hava Bužo Sakić
