Jedan period života, možda i najbolji, radila sam na recepciji hostela blizu željezničkog kolodvora. Tražilo se dobro poznavanje engleskog jezika, a to je bilo ujedno i sve što sam mogla ponuditi poslodavcu. Izašao mi je u susret pa barem nisam radila subotom i nedjeljom. Hostel je bio minijatura, sobe s četiri kreveta na kat, poseban kućni red. Uglavnom su ga koristili stranci na proputovanju ili rijetki koji bi došli raditi u grad. U početku mi je bilo čudno zamišljati kako se slažu Japanci s Arapima i Europljanima u istoj sobi, no začudo, išlo je nekako uz manje incidente. Sve dok se nije dogodio i veći kad je došla ona. Plavuša srednjih godina u plavoj, pamučnoj haljini bez rukava s volanima na rubovima. Predstavila se kao Nina Veriči uz isprike što nema osobnu iskaznicu. Umilnim tonom me zamolila da joj svejedno dopustim prenoćiti u hostelu, platila bi unaprijed. Gazda je dozvolio, predala sam joj ključ i zamolila je da ne pali cigaretu unutar prostorija hostela. U sobi je trebala prespavati s engleskim studentom glazbe, nepalskim radnikom i dva sirijska mladića. Priznajem, nisam joj željela biti u koži, ali glumila sam kao da je sve savršeno uobičajeno iako nikada do tada nisam upisala kao gosta nijednu žensku osobu. Imala je sa sobom samo šarenu torbicu natrpanu rubljem tako da je nije mogla zatvoriti. Uputila sam je na kat hostela i zamolila da pročita kućni red. Shvatila sam ubrzo da nije strankinja….
Kada je ušla u sobu, ova četvorica su se zaledila.
-Voljno, dečki, znate kako žena izgleda. Samo sam ovu noć s vama, nemojmo praviti jedni drugima nikakvih problema!
Ubrzo se sjuri jedan od Sirijaca, a za njim je letio i drugi.
-Izvukla je britvu! Hoće da nas zakolje! Dajte nam drugu sobu, ili, bolje, izbacite je!
Na vrhu stepenica stajala je ona, zaklopivši britvu.
-Samo da vam odsiječem beskorisni visuljak! Mene si htio dirati?! – na domaćem hrvatskom pošalje ga u pičku materinu. – Ajd sad, pokušaj mirenja br. 2! Ako uopće možete biti sa ženom u istoj prostoriji.
Meni je bilo samo sačuvati kožu. To im i rekoh, što neočekivano izazva dvije euro desetače. “Boga mi, mala, možda izađeš s ovim kao Tim Roth u “4 sobe”.”
Sve se začas pretvori u tipičnu, tupu, noćnu smjenu, kad li oko pola jedanaest dođoše dvojica s crnim naočalama. Mlađi direktno upita ima li ženskih osoba na konaku, poturajući karticu na kojoj je pisalo “Privatni istražitelj”. Tu sam morala malo zaglumiti: tobože uzrujano viknuh: – Što si vi mislite što smo mi?! Naši klijenti su vrijedni radni ljudi!
-Dajte mi onda kakvu sobu! Dida je slijep, ostat će ovdje u fotelji…
Upitah se tko je ovdje lud i dam mu karticu. Uvali mi pedesetaču. Uh, zbilja djeluju umirujuće ovi euri, kao sedativi!
-Ako trebate sef za tu aktovku!? – doviknuh.
Ne dočekah odgovora.
Ma da je bila i prostitutka, osjetljiva sam na žene u opasnosti. Popnem se gore do sobe u kojoj je, pokucam i kažem joj da su ovdje neki sumnjivi momci, koji, izgleda, traže baš nju. Ona me cmoknu u usta i reče da bi moglo biti nasilja. I još reče da je vjerojatno na istoj strani kao i policija te ako znam da bi netko u civilu… Rekoh da ju razumijem te da ću pomoći koliko mogu i, kao usput, cmoknem i ja nju i brzo se okrenem pa niz stepenice.
-Jozo, daj molim te… u civilu… Ovdje se nešto gadno sprema… – spustim slušalicu.
Tada uđoše, sa sunčanim naočalama, jedan kao Tom Cruise iz filma “Collateral”…ček, nije li to onaj poznati TV –voditelj? Pa opet, što takvo skupo, sivo odijelo radi u ovakvoj kući? Drugi je bio obrijane glave, u crnom, pokušavala sam na njemu pronaći izbočinu pištolja. Jednim brzim, pragmatičnim, pogledom, ne bojte se, sve je imao razrađeno u glavi. Nije mi promaknulo kako se “slijepac” trznuo. Ćelavi je, pak, registrirao i njega i mene. Osmijeh je trajao ciglu milisekundu.
Voditelj nešto šapne svome tjelohranitelju. Ovaj klimne i pokret mu sada popravi položaj pištolja, otkrivajući ga. “Sljepac” učini isto. A uđe i Jozo. Ovo je sve bio iskusan milje i njušili su drota na kilometer. Face su se složile kao na miris smrdljivog Martina.
Voditelj reče kratko na mobitel: – Mala, možeš…
Čekali smo nakratko i ona se pojavi na vrh stepenica u blještećoj večernjoj haljini, držeći repliku Oscara, kad li iza nje proviri onaj “sljepčev” asistent s pištoljem. Tada se svi mašiše za svoje…
-Stop! Stop! – uzvikne Jozo. – Policija je nazočna, ne možete proći lišo! Da čujemo priču!
-Mislim da to ne bi išlo! – pobuni se Voditelj. – Kome bi ovdje osim mene mogao pripadati vražji Oscar?
-Pa to nije ni pravi Oscar, pederu! – podvrisne mladac sa stepenica. – Ali ne treba nama Oscar, je li?! Nama treba kartica… A evo i novca! – podigne aktovku. – Trgovina je legalna!
-Ali ne i iznuda! – reče Voditelj. – Anđela, ne prodaj mu! Njezin dečko je ukrao našu imovinu.
-Ti znaš da je kartica njegova! – vikne ona.
-Pa dobro, što je na kartici?! – uzrujano će policajac Jozo.
-Pa njih dvojica! Kako sporo kužite! – reče mladić s aktovkom.
-Samo ja znam šifru jer je kartica zaključana! – Voditelj će. – To automatski znači da je moja!
-Predajte policiji objekt, prije nego što vas sve uhitimo! – reče rezolutno policajac.
Ona baci Oscara Voditelju. Ovaj ga promaši i Oscar padne na pod, razbijajući se.
Skočili su kao krdo svinja.
-Ne! – uzvikne onaj s aktovkom dok je Voditelj tucao karticu u prah.
-Eto, na! – reče.
Gotovo svima je promaknulo kada je žena meni dobacila aktovku.
Na ulazu je stajao kordon policajaca. Jas am dobro skrila aktovku dok je policija radila svoje.
-Pa… vidimo se… – namigne mi ona.
Tamara Leško & Gabrijel Barišić
