Vrijeme klizi kroz prste
poput pijeska u divovskom satu.
U njemu zatočeni bivamo.
Neustrašivi
prstima rezat ćemo zrak,
a porezotinu svaku zacijelit će ljubav.
Doživotni ona bila je stranac
koji ruke topline nam je pružio ipak
i svaki je dodir
u razlivene pretvorio boje.
Preobraćeni pijeskom vremena
poput isprepletene smo mreže tijela
što u jedno su stopljeni
i krilima ugode zagrljeni
dok i sami zrnce
putujućeg pijeska ne postanemo.
To maleno zrnce
što postadosmo
plovit će morem nježnosti
nošeno valovima ljepote;
srce od topline nam se steže
dok ne proguta nas
druga strana pješčanoga diva
koja u okove stvarnosti nas veže.
Lana Gašpert
