U što se pretvorio ovaj ludi svijet?
Naslušala sam se priča i priča od onih koji se sjećaju kako je nekad svijet bio ugodan za život. Ljudi su radili da bi živjeli, živjeli da bi uživali. Gušt je bio susjedinoj maloj dati bombon. Ma ne zbog superiornog osjećaja jer mi imamo nešto, a susjeda nema. Gušt je bio u rastu okica koje odmotavaju onaj šuškavi celofan koji ovija to zrno ugode dječjega nepca. Gušt je rastao i cvao u bljesku i odsjaju sreće koja isijava iz tog nevinog malog stvorenja.
Sijela i pjesma u kući susjeda bila su otvoren poziv svakome tko poželi sreću dijeliti na isti način.
Normalno i prirodno je bilo pozvati nekoga da se pridruži trpezi i s njime podijeliti žlicu kukuruzne kaše, da, bilo je normalno i bilo je časno, nikako sramotno i jadno.
Nekad je svijet tako funkcionirao.
Dijelili su ljudi jedni s drugima što su imali ne pomišljajući da nešto što je dobro za njih nije dovoljno dobro za gosta, susjeda ili slučajnog prolaznika. Svijet je nekad bio dom skromnih, sretnih ljudi, bio je divan i mekan u svoj svojoj surovosti.
Imali su ljudi problema, imali su ih od kad je svijeta i naroda, ali nisu se dali jadima, nisu problemima dali sebe.
A danas, u ovo ludo doba, doba žurbe i nedostatka vremena, trčimo kroz započete dane i putem prosipamo vrijeme.
Nemamo vremena zastati i pogledati cvijet koji nas doziva, sav sretan i ponosan jer se od pupoljka razvio u svu raskoš koju njegova vrsta nudi.
Nemamo vremena zastati i osluhnuti cvrkut kojim nam ptičica javlja da je i dan prije primijetila naš trk.
Nemamo vremena usporiti korak i pomoći nemoćnima da sigurno prijeđu na drugu stranu ceste.
Nemamo vremena niti vidjeti koliko je tih starih i nemoćnih među nama, a možda je baš jedan od njih uživao pružajući nam onaj bombon, onda, kad je naš rast bio na početku, a njihov u punoj snazi.
Sad kad smo snažni, odrasli i poletni, toliko smo brzi da ne primjećujemo koliko smo potrebni onima čiji put se primakao kraju.
Jadni smo i sebični!
Nemamo vremena dopustiti ljepotama da nam taknu osjetila, ali zato itekako imamo vremena stati i baciti pola sata na fotografiranje nekog komada smeća koji leži pored kante za otpatke…
Da, pola sata jer ta fotka mora biti savršena. Ipak ćemo ju objaviti na svome fejs profilu, pod svojim imenom i mora biti savršena jer smo mi savršeni!
Bacit ćemo tako dana i dana da bismo fotkali kakicu nekog psa koju, kako posprdno volimo reći, sigurno neka dama nije pokupila jer, eno baš 2 metra dalje leži još takvih nagazno razmaznih mina. Osim što ćemo pljuvati po šetačima posipača kakica i bacačima papira, pljuvat ćemo i po radnicima čistoće, naravno. Vjerojatno su i oni uhljebničke lijenčine pa ne rade svoj posao nego samo šetkaraju u onim svojim gratis mantilima.
Neće nam pasti na pamet da u tim pljuvačkim akcijama pljujemo u zrak, a da sve pada po nama.
Da imamo išta u glavi, ne bismo gubili vrijeme na fotkanje, pokupili bismo to što nam toliko smeta jer mi, kao, baš volimo svoj grad.
Zastali bismo i uzeli onu drhtavu, smežuranu ruku koja moli za oslonac da joj klecavi korak bude sigurniji.
Puno je više pljuvača nego čistača i posipača zajedno pa da se svatko sagnuo i pokupio jednu stvar koja mu je trn u oku, sve bi bilo ljepše i zato mijenjajmo sebe, a ne svijet. Svijet bi bez nas bio sasvim u redu!
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
