Ime tvoje u čežnji spava,
otvorenih očiju.
U kavezu uspomena,
zaboravu prkosi.
U njemu sam sjećanja zarobila.
I tragove.
Otimam te prošlosti.
Jer
dužan si mi plišana jutra
utkana u jastuke,
svilenim nitima potpisana.
Latice ružina cvijeta
po plahtama razasuta.
Dužan si mi zalaske sunca
sa okusom višnjina soka.
Uzdahe,
zvjezdanim sjajem popločana
i beskrajna putovanja
gdje rađa se nova zora.
Dužan si da me voliš
za početak.
Marijana Šimić
