Jer ja sam samo
vječiti putnik
u vozu što život
se zove,
bez suvišnih kofera
da ne usporavaju me
na ovom vozu
zvanom čežnja
dok putujem
prema posljednjem odredištu
gledajući nepremostive
daljine što guše
me u prsima
kao kakvi prsti
čelične šake
vraćajući me uporno
na početak,
na peron prepun graje
tamo gdje sam
ostala sama,
usput gubeći sve..
Martina Kopić
