Jedina kćeri…
Bog je želio
da krvarim
kroz stihove,
a oni su mi
donijeli tebe.
Moje su zjenice
godinama
zborile tamu,
a dlanovi
lucidnu svjetlost.
Rodila te
jarka utopija –
smaragdno stapanje
anđela i demona
uz burne poklike
rajskih svjedočanstava.
Ti častiš ovaj
neobičan svijet –
svojom britkom
mudrošću.
Obasjavaš nas
veličanstvenom snagom,
neizrecivom ljepotom,
nježnom toplinom
i elegantnom blagošću.
Sasvim čudesno
blistaš u vijeku
ovozemaljske letargije,
pukog besmisla i
gubitka identiteta.
Onako majušna,
krhka i posebna,
svojim si
prvim plačem
neupitno udijelila smisao
svim našim mukama.
Djevojčice s
krijesnicama u očima…
Hvala ti,
jer samo zbog
tvoje ljupkosti –
doista vrijedi živjeti!
Lorena Vojtić
