U magli

Tu sam noć ostao duže na poslu završavajući neke papire koji su mi dušu izvadili. Nakon sedme popijene šalice kave i sav pospan sjeo sam u auto i krenuo doma. Na moju nesreću putari su krenuli sa noćnom smjenom popravljajući dio ceste kojim obično idem i preusmjerili saobraćaj na obilazni put. Tako će put do kuće trajati još duže, a čeka me i prolazak pored gradskog groblja. Nije da se plašim, nisam ja sisa, ali nije baš ni da volim prolaziti onuda, pogotovo u maglovitim i nikakvim noćima poput ove. Ali, želja da što prije dođem kući i izvrnem se u krevet me vodila da okrenem auto i stisnem papučicu gasa malo jače.
Zijevajući od umora ipak sam malo opustio gas da se ne desi da me san prevari pa se skršim negdje i još nekome naudim usput. Na dijelu ceste koji vodi pored groblja naravno nema svjetla, a magla je gusta kao prokleto tijesto. Iznenadim se kada ugledam svjetla automobila kako mi idu u susret, a još više kada shvatim da vozač ne planira zakočiti. Nemam kuda da se maknem stisnem kočnicu nadajući se da će me nekako zaobići i automatski sklopim oči u strahu.
Ne znam koliko je trenutaka prošlo kada sam ih otvorio, ali još sam čvrsto stezao volan, a automobila nigdje nije bilo. Okrenem se oko sebe, sam sam u gustoj magli, nigdje nikoga nema oko mene. Iziđem van iz auta pa pokušam razabrati gdje sam. A, gdje sam; tu sam negdje. Magla me štipa za lice, vlaga mi se uvlači u kosu, jedina svjetla dopiru od farova, ali vidim cestu ispred sebe. Čujem neke korake koji dolaze iz magle. Jeza mi prođe tijelom.
– Tko je tamo? Halo, ima li koga? – pitao sam, ali odgovora nije bilo. Koraci su bili sve bliži i glasniji sve dok se silueta žene nije počela nazirati kroz magleni veo.
– O konačno! O hvala ti Bože pa nekoga ima! – viknula je i ubrzala korak prema meni. – Morate mi pomoći. Izgubljena sam.
– Što radite ovdje po ovakvom vremenu?
– Ne znam što se dogodilo. Išla sam nazad doma i odjednom sam se našla ovdje. Moj automobil ne želi da upali. Jednostavno je mrtav.
– Pa s obzirom da se nalazimo pored groblja njegovo stanje nije čudno.
– Molim vas možete li me povesti samo do prve benzinske? Nemam mobitel, nemam ništa, samo da se javim mojima da ne brinu. – Gledao sam u tu mladu ženu uplašenu i izgubljenu i uhvatio se za džep ne bih li joj dao svoj mobitel.
– Evo uzmite, javite se, a ja ću vas svakako ostaviti na benzinskoj.
– Hvala puno. Spasili ste me. – Pokušavala je utipkati broj, ali nije mogla dobiti vezu. Signal je baš kao i njezin auto bio mrtav.
– Da ne znam drugačije rekao bih da smo upravo u sceni iz nekog horor filma.
– Noć, magla, nema signala na mobitelu. Srećom pa imamo vaš automobil i možemo se odvesti u civilizaciju. Bogu hvala. – Čim je to izrekla svjetla koja su dopirala od automobila su jednostavno ugasla. Vrisnula je našavši se baš poput mene u tami.
– K vragu! – Opsovao sam i pokušao napipati vrata automobila, a kada sam sjeo pokušavao sam ga iznova pokrenuti. I baš kako sam rekao horor film bio je ono u čemu smo se nalazili. Pored groblja s mrtvim mobitelom i mrtvim automobilima. Ona se dosjeti pa upali lampu na mobitelu i to nam da malo svjetlosti. – Mislim da ćemo morati pješice naći izlaz odavde.
– Koliko vidim vi ste krenuli na ovu stranu, ja na suprotnu, ali čini mi se da je na vašu stranu bliže benzinska i brzi stop šoping.
– Istina. Ima nekih dva kilometra.
– Nema nam druge nego put pod noge.

Koračali smo polako kao po jajima, magla je na mjestima bila rjeđa, na nekima opet gusta. Bilo mi je i previše čudno što nam uopće niti jedan auto nije došao u susret, ni sa jedne strane. Nemoguće da nitko ne ide ovuda, glavni put je zatvoren, a prilično je prometan, tako da ovom cestom trebali bi da idu auti u oba smjera, ali ničega nema.
– Nema nijednog auta.
– Da, to je veoma čudno. Glavni put je zatvoren, zato svi idu ovuda iako se nikome ne mili.
– Uvijek izbjegavam ovaj put.
– I ja. Plašim se. Čula sam razne priče o prikazama koje hodaju oko groblja. A, toliko nemam sreće da mi se dogodi kvar baš tu i to u ovakvoj noći.
– Krenuo sam s posla, umoran, jedva sam čekao krevet, a gledaj me sada. Zaglavio sam u magli i pješačim. Ovo će biti prokleto duga noć. Imam šest kilometara do kuće, a sada će se pretvoriti u tko zna koliko. Moram naći taksi ili neki autobus koji još vozi.
– Ne bi me čudilo da po ovoj magli neće voziti gradski prijevoz. – Morao sam se složiti s njom, jer to je često bila istina. Gradski prijevoz nije vozio po gustim maglama, niti sleđenim cestama, a bogami ni po velikim vrućinama. Dobro da smo ga uopće i imali.
– Ime mi je Billy – rekao sam nakon što smo prešli još nekoliko metara.
– Jesse. Ja sam Jesse. – Tek kada je rekla svoje ime, nešto me zagolicalo u dnu glave.
– Jesse?
– Da.
– Čudno. Moj prijatelj Jerry mi je nedavno rekao da ima sestru kojoj je ime Jesse. Da je on zapravo želio brata i smislio je ime Jesse, ali se rodila djevojčica i… ono, ime je ipak ostalo. – Stala je pored mene.
– Jerry? Jerry Marsh?
– Da. – Onda sam shvatio da…– Nema šanse! Ti si Jesse?
– Jesam. Ja sam Jesse Marsh. A, ti, ako si Jerryev prijatelj Billy, onda možeš biti samo…
– Billy Troters. – Shvativši da smo se baš ovdje našli u isto vrijeme smo odmahnuli glavama i nasmiješili se jedno drugom. Svjetlost s mobitela osvjetljavala je prostor između nas i mogli smo si vidjeti lica.
– Znači krenula si k njima?
– Jesam. Sjela sam u auto nakon posla i krenula. Putovala sam pet sati i sada kada sam bila nadomak kuće zaglavila sam u magli. I nekako naišla na bratova prijatelja o kojem…
– Vjerujem da me spomenuo. Kao i tebe meni.
– Ovo je prokleto prevelika slučajnost. – To je bila istina. I dok sam pokušavao da to svarim glasan vrisak se prolomio kroz noć. Jesse je tiho vrisnula od straha, a ja sam je automatski prilijepio za sebe.
– Što je to?
– Ne znam. Zvuči kao da netko vrišti. – Zvuk se opet ponovi. Stresem se od jeze.
– Billy ovo ne zvuči ljudski.

– Dobrodošli… Dobrodošli… – jezivi glasovi odzvanjali su kroz maglu. Osjećao sam kako mi sve dlake na tijelu stoje u vis. Ona se tresla dok se stiskala uz mene.
– Čuješ li to?
– Čujem.
– Moramo otići. Moramo se maknuti odavde. Dođi. – Pružila mi je ruku i potrčala. Svjetlost se lomila kako se mobitel mrdao, ali ugledali smo ulične svjetiljke koje su žižile kroz maglu. – Požuri. Požuri Billy.
– Nemate gdje. Vi pripadate s nama. Ovdje je vaš dom. Ne možete pobjeći. – Glasovi su bili sve glasniji i sve bliži, a krikovi sve učestaliji. Nikada nisam bio plašljivac, ali ovo me zbilja izbacivalo iz cipela.
– Billy…
– Jesse…
– Billy Troters, ne možeš pobjeći…
– Gdje god da odete, uvijek ćete se vratiti ovdje… – Pokušavao sam ne slušati ih, ali Jesse je već plakala. Činilo mi se da iako trčimo zapravo stojimo u mjestu. Odjednom su mi noge postale teške poput olova i nisam se mogao pomaknuti. Ona me držala za ruku, kako ja nisam mogao da se krećem tako nije mogla ni ona. Svjetlost ulične svjetiljke bila je tako blizu, a onda opet tako daleko.
– Ne mogu se pomaknuti! Ne mogu koračati Billy.
– Ni ja.
– Što se događa?
– Vi pripadate nama. Ovdje je vaše mjesto. – Jese je iznova vrisnula, sada sam već ludio. Magla se pomjerala oko nas, dobivala je oblike ljudskog tijela, izgledalo je kao da je oko nas stotine duhova satkanih od magle.
– Billy bojim se. Bojim se. Moramo otići. Moramo pobjeći! – stiskala je lice o moje grudi ne želeći gledati što se događa oko nas.
– Bit ćemo dobro. Bit ćemo. Ne dozvoli da nas uplaše. Oni su samo aveti, duše, nisu živi. Ne mogu nam nauditi.
– Jako se bojim.
– Sklopi oči. Sklopi ih i misli na nešto lijepo.
– Ne mogu. Preglasno je.
– Billy…
– Jesse… – uzvikivali su naša imena dozivajući nas. Osjećao sam kako nas okružuju i da se oko nas stvara vrtlog. Zažmirio sam moleći se Bogu da nas spasi ovog zla, da nas sačuva i izbavi odavde.
– Jerry mi je rekao da bi bilo lijepo da ti i ja izađemo na spoj. Rekao je da smo jako slični i da bismo bili dobar par. – Pričao sam glasno da nadjačam zvukove, ali oni su urlali koliko van, toliko i u našim glavama.
– I meni je to rekao. Da će me upoznati s tobom, da je siguran da ćeš mi se svidjeti.
– Očito se sudbina za to pobrinula prije njega.
– Više bih voljela da smo se upoznali u normalnim okolnostima.
– I ja Jesse. I ja.
– Nećemo se živi izvući odavde Billy.
– Hoćemo. Vjeruj. Moli se, ako vjeruješ u Boga. Moli se da nas makne odavde – stegao sam je jače, plakala je i tiho izgovarala molitvu. Izgovarao sam je i ja moleći se kao nikada u životu. Mogao sam osjetiti hladne prste po sebi, kako me dodiruju, mrse mi kosu, vuku me, a kada sam otvorio oči vrisnuo sam glasno. Prvi put u odraslom životu sam vrisnuo. Jesse se trgnula, ali paralizirana od straha nije se mogla pomjeriti. Vidio sam ih ispred sebe. Sve mrtve duše kako lebde kroz maglu. Letjeli su, lebdjeli, hodali, puzali.
– Dođite!
– Dobrodošli ste.
– Pridružite nam se.
– Ne! Ne sile nečastive, sklonite se. Bježite od nas. Ostavite nas na miru.
– Vi ste poput nas.
– Vi nam pripadate.
– Ne pripadamo mi vama. Marš. Bježite. – Tjerao sam ih, a jasno sam ih vidio kao nikada u životu. Osjetio sam da mogu da se pomjeram, pa sam zgrabio Jesse za ruku ponovno i počeo da trčim. Trčali smo i trčali kroz maglu ne govoreći ništa. Trčali smo prema svjetlosti ulične svjetiljke i kako smo joj prilazili magla je bila sve rjeđa.
– Uspjet ćemo. – Bilo je sve što je prozborila prije nego nas je nešto zaustavilo. Odjednom smo se našli na mjestu s kojeg smo pošli, nekoliko metara od mjesta na kojem mi je auto krepao. Ukopali smo se oboje kada se ispred nas magla potpuno razišla, a šarena svjetla policijskih i ambulantnih kola bljesnula nam u oči.
– O, moj Bože! O, moj Bože Billy!! – Jesse je vrisnula bez glasa šokirana baš kao i ja onim što se odvijalo pred našim očima. Dva auta bila su razbijena, frontalni sudar uništio je prednji dio oba. Jedan od njih bio je moj, a po izgledu njezina lica ovaj drugi bio je njezin. Prišli smo drhteći oboje taman da vidimo kako mrtvozornik zatvara jednu, a zatim i drugu crnu vreću i utrpavaju dvoja nosila sa tijelima u kola.
– Billy Troters, 31 godina, višestruki prijelomi, puknuće lubanje, smrt na licu mjesta.
– Jesse Marsh, 28 godina, zračni jastuk se nije otvorio, proletjela je kroz prednje staklo, brisač joj je kroz oko došao do mozga. Od siline udarca preminula na licu mjesta. – Mrtvozornik sklopi blok i pred ga policajki, ona samo obori pogled.
– Ova prokleta magla odnijela je još dva mlada života. A, ova prokleta cesta samo je potvrdila naša vjerovanja. Moramo obavijestiti njihove obitelji.
– Tijela će biti u mrtvačnici, nema potrebe za identifikacijom, ali ako obitelji žele možete ih poslati.
– Hvala vam doktore. – Rekla je i izvukla svoj radio, a zatim krenula prema mojim kolima. Tresao sam se kao grana, Jesse je bila na koljenima. Ovaj šok nije se riječima dao opisati. Gledali smo u tragediju koja se dogodila ovdje, nesreću u kojoj smo se vozeći kroz gustu maglu zabili direktno jedno u drugo i oboje izgubili živote. Ona i ja. Jesse i Billy. Direktan sudar i smrt na licu mjesta.
– Mrtvi smo. Mrtvi smo Jesse. – Ta činjenica me šibala iznutra, tukla me šakama i nogama, osjećao sam kako mi po tijelu izlaze modrice. – Jesse, ti i ja… Mrtvi smo.
– Ne! Ne! Nije istina. Nije… – vikala je i čupala kosu, a onda se sve opet zamaglilo i glasovi su krenuli da nas dozivaju.
– Billy…
–Jesse… – Okrenuo sam se prema izvoru zvuka, oni su stajali ispred nas pružajući nam ruke. Sada sam mogao sasvim jasno da ih vidim, izgledali su baš poput mene i nje, blijedi, pomalo prozirni, ispijeni. Mogao sam vidjeti rane po njihovim tijelima, nekima su falili udovi, nekima su vratovi stajali nakrivo. Bilo ih je svakakvih, starih, mladih, djece. Dodirnuo sam Jessino rame i pokušao je podignuti s koljena.
– Jesse… Nema smisla. Vidjela si što i ja. Nema nas više. Mrtvi smo Jesse. – Pridigla se i uzela moju ruku. Okrenula se i prikrila vrisak.
– Dobrodošli… Dobrodošli… – Ponavljali su tu riječ prilazeći nam sve bliže, pružajući svoje blijede ruke prema nama. Jesse je stezala moju jako, najjače što je mogla dok su nas duhovi okruživali i uvlačili u vrtlog. – Sada pripadate ovdje. Vi ste sada dio našeg svijeta. Vi ste… Mrtvi. – Njihove riječi odzvanjale su mi u glavi, dok smo nestajali u tamu i maglu. Stegnuo sam Jessinu ruku, a zatim oslonio čelo na njezino.
– Ne odvajaj se od mene Jesse. Ne ostavljaj me samog u ovome.
– Ni ti mene. – To su bile posljednje riječi koje sam čuo od nje te noći.

Prošle su dvije godine od tada, ja sam lutam ovom cestom svake noći tražeći ju. Nestala je u vrtlogu koji su duhovi stvorili noseći naše duše na čistinu gdje će svatko od nas nestati ili ostati. Molio sam se da me ne razdvajaju od nje, ali očito je nešto odvelo na drugu stranu. I evo me sada tu, stojim na istom mjestu gdje sam je vidio prvi i zadnji put. Noć je hladna, maglovita, baš kako je i onda bila. Oslonjen na drvo u koje je udario moj auto kada ga je udarac njezinog odbacio, i primijetim neko kretanje kroz maglu. Baš kao i one noći, čak i sada kada sam obična avet jeza umije itekako proći mojim tijelom. Obrisi tijela, bez zvuka koraka jasno kazuju da je to neka od duša, a kada priđe bliže shvatim da je to ona duša koju tražim i toliko čekam.
– Zdravo Billy! – Samo tiho kaže. Čak i sada, kao duh bez tijela, kao avet kakav sam i sâm Jesse Marsh je isto lijepa kao one noći.
– Jesse…
– U magli smo se pronašli, na čistini izgubili. Trebale su dvije godine da se ova magla iznova pojavi da bih pronašla put do tebe – pruža mi obje ruke koje sa radošću prihvatim i stegnem najčvršće što mogu.
– Ovaj put me ne puštaj Jesse. Ni pod koju cijenu.
– Nikada više Billy. Obećavam! – privučem je sebi i snažno zagrlim. Da, i mi aveti možemo grliti. I mi možemo voljeti… Postojimo izvan ljudskog svijeta, nemamo tijelo, ali zato ono čime volimo i zbog čega postojimo ostaje s nama. Naša duša. Duša koja i u magli nađe svoj put.

Senka Ilić