Nisam sigurna koje je po redu, ali sam sigurna u jedno; zadnje je. Zadnji put sam istrgnula listove iz bilježnice, jer od nje su već ostale samo korice. Istrgla sam ih mnogo puta, počela, zgužvala i bacila. U tim trenucima slabosti, baš kakav je ovaj sada poslužili su da na njima ispišem sve što tako dugo nosim u sebi. Iako sam znala da ispisane riječi nikada neće stići do tebe, tada mi je bilo potrebno da ih pišem.
Tolike godine su prošle, život je prošao, ali ljubav prošla nije i nikada neće.
Noći razmišljanja i zamišljanja tebe, kako si tu ispred mene i slušaš šta ti govorim sada će postati prošlost. Baš kako je trebalo sve u vezi s tobom. To bi trebao biti. Prošlost, ljubav koja je bila i završila se. Ali, nisi.
Ti nikada nisi “završio”. Ostao si. Ostao si u meni kao debeli ožiljak koji svrbi ne samo na promjenu vremena, svrbi stalno, smeta i žulja i osjećam ga neprekidno.
Ti si ona ljubav iz mladosti za kojom se žali svakoga dana. Svakoga dana zadnjih dvadeset godina. I žalit ću još toliko. I sve dok živim i dišem. Jer znam da na svijetu postoje te neke ljubavi koje nikada ne prestaju i ne umiru. Ni kada dođu druge, snažnije, vrednije, bogatije, srećnije. Ta jedna, ona koja te zapravo naučila što je ljubav, ona uvijek ostane visoko iznad svih. E, tu si ti. Iznad onih koje su došle nakon tebe, iznad one s kojom se dijeli život; uvijek ćeš biti iznad svih. Zato što si bio poseban. I prvi. I ostaješ to zauvijek. Svi su drugi prošli, izbledjeli, postali sjećanje, a ti se toliko otimaš i boliš. Rana si koja ne zarasta. Ne, nisi ožiljak, rana si. Otvorena, bolna, ona koju ne liječi ništa. Ona koja zijeva ispod svakog zavoja.
Smiješno je. Jeste. Bili smo klinci. Totalni klinci. Nažalost. Da se sada sve to događa, sada kada smo odrasli ljudi sve bi bilo drugačije. Znala bih. Znala kako da te riješim u startu. Kako da kao i svi postaneš prošlost i sjećanje. Znala bih kako da spriječim sebe da te toliko zavolim. Da te ne volim. Ni tada, ni sada.
I smiju se. Kažu ne može se tako voljeti. Nemoguće je. O moguće je itekako. Još sam živa i mogu to dokazati svima koji ne vjeruju. Da mogu pokazala bih i tebi. Bih svega mi. Samo da vidiš, da znaš da si sve ove godine bio voljen. Da si bio razlog nesanica, inspiracija za svaku ljubav o kojoj je pisano. Da je svaki lik u sebi imao nešto tvoje. Oči, ime, ruke, glas, osmijeh. Uvijek.
Sigurna sam da si se tokom ovih godina često osjećao sam, da nisi osjetio ljubav. Da si bar glavu okrenuo u pravom smjeru, osjetio bi sve. Ne krijem je, nikada nisam. Puštala sam je uvijek da slobodno leti ne bi li nekako došla do tebe. Očito nije. Vjetrovi su svih ovih godina išli u drugom smeru. Daleko od tebe.
Uvijek si bio daleko. Od očiju. Od srca nikada. Gdje god otišao koliko god vremena prošlo od srca nikada nećeš biti daleko. I sada kada završim ovo zadnje pismo tebi, potrudit ću se da te pretvorim u prošlost, da nekako na neki način postaneš samo uspomena. Vrijeme je za to. Dvadeset i jedna godina je previše. Previše godina i neuspjelih pokušaja. Umorna sam. Umorna od ljubavi bez smisla, od toga da se u mom srcu vječito netko gura s tobom. Umorna od toga što znam da te nikada više neću imati, a cijelo ti se moje biće nada.
A, ti ne znaš. Ne znaš ni gdje sam, ni kako sam, ni da te još volim..
I danas te volim istim žarom kao u ono vrijeme. I to ubija, jer ničim to nisi zaslužio.
Bilo je lijepo. Bili smo dobri skupa. Mijenjali smo jedno drugo. Ti mene, ja tebe. Ti si mene učio ozbiljnosti, ja tebe ludosti. I priznao si na kraju da ti je prijala ta promjena. Nadam se da je malo te ludosti ostalo u tebi. Ne znam. Nikad neću znati.
Sjećam se prvog i zadnjeg pogleda u tvoje oči, osam godina nakon nas. Oboje stariji, pametniji. Moja kćer od godinu dana drži me za ruku dok klimata na nogicama. Prebacujem joj ručicu u lijevu, tebi pružam desnu.
“Nadam se da si dobro.”
“Dobro sam.” Svega par riječi između nas i svatko na svoju stranu.
Trinaest godina je prošlo od tada. Trinaest godina viđanja tvog lika samo u snovima, u maštarijama.
Znaš li koliko sam puta usnula nas dvoje? Bezbroj. I uvijek, ali uvijek kada dođem do trenutka kada ti želim reći što sam naumila budim se. Uvijek se budim. I ništa me više ne može vratiti nazad u san. Ništa. Nikada.
U svojoj glavi stotinama sam puta razgovarala s tobom, sve sam ti rekla, sve ispričala. I ti si odreagovao baš onako kako sam željela. Sanjala. Maštala. Rekao si da nisi znao i da ti je žao. Da smo bili suviše mladi i da nismo mogli opstati. Da ti je jasno da se sve promijenilo kada si prvi put otišao.
Rekao si da ti je drago što ti sve ove godine ne zaboravim rođendan. Što te se sjetim. Što te volim. Da se kaješ što si sjećanja na nas bacio u kutiju na prašnjavi tavan i prepustio zaboravu. Da od našeg rastanka nikada više nisi osjetio ljubav kao onu koja je dolazila iz mojih dodira, poljubaca, davanja.
Svašta si govorio u mojim maštanjima. I rekao si ono što sam više od svega željela čuti. “Žao mi je.”
Voljela bih da jeste. Značilo bi mi kao ceo svijet. Jedno tvoje “žao mi je” promijenilo bi toliko toga. Svih ovih godina ničim nisi pokazao da jeste. Da se sjećaš. Da znaš da smo nekada postojali MI.
Ja znam. Ja ću uvijek znati. Jer bio si sve. I ostao si. Ostat ćeš sve.
Da, glupa sam. Skroz sam glupa ako mislim da ću uspjeti u ovome što želim, što planiram. Neću. Nisam dovoljno jaka. Svjesna jesam ali jaka nisam. I nikada neću biti. Ma šta ti o nama mislio. Sjećao se ili ne.
Slagala sam sebe i u ovom pismu kao i u svakom do sada. Slagala da ću te prepustiti prošlosti. Slagala da to jesi. Nisi. Nikada nećeš biti. Dok živim bit ćeš tu. Ispod kože. U srcu. U krvi, u glavi. Uvijek i zauvijek.
I dosta je! Kraj je. Što sam uopće htjela da ti kažem? Da te volim? Volim te. Sada isto kao i onda. Da bih ostavila sve i otišla s tobom kada bi zatražio? Verovatno bih, ali to se neće dogoditi. Jer tvoj i moj svijet su dvije udaljene galaksije. Nema mogućnosti da se sretnu i sastave u nepreglednom svemiru. Nikada. Baš nikada.
I na kraju… Kao i do sada.
Volim te.
Senka Ilić
