Postojao je jednom jedan dječak sa snovima odraslog muškarca. Želio je da ima ljubav, sreću i dom. I pronašao je sve to u srcu jedne djevojčice zlatnih uvojaka. Imala je srce vrelo poput Sahare i oči nalik Kaspijskom jezeru. Njene su ga ruke milovale nježno, kao što razvigor miluje prvo proljećno cvijeće. Mirisala je na dom i bila je sidro koje ga je držalo izvan dometa opasnih virova. Dječak je imao oči boje lješnika. Na suncu bi se prelivale u zlatnu. I bile su tople i mile, kao majčino krilo, kao obećani raj. Dječak je bio samo dječak, iako ga je djevojčica vidjela kao heroja. Mislila je da je najjači i da će na njegovim leđima jednog dana počivati čitav svijet. Nešto se u njemu otrglo kontroli. Naglo je dječak heroj stasao u muškarca. I dalje je sanjao velike snove, ali u njima više nije bilo mjesta za nju. Nikad ona ne bi otišla od njega da je nije otjerao sam. Riječima, djelima, zanemarivanjem i naposljetku – zaboravom. Godinama je bio heroj mnogih djevojaka, ali ni u jednoj nije pronašao dom i sreću. Sve je to imao u djevojčici zlatnih uvojaka, a nije to ni znao. Davno je presjekao konopac koji ga je držao za svoje sidro i otisnuo se u nepoznato. Zalutao je. Izgubio se. Kad je nakon mnogo godina pronašao put do kuće nije našao onu istu nju koju je tamo ostavio. Sada je bio muškarac koji je sanjao snove dječaka. Shvatio je da je pao u očima svoje djevojčice. Njegova je princeza sada postala zla kraljica. Nikad mu nije oprostila. Mogla mu je sve oprostiti, samo ljubav koju joj je oduzeo nikad. Ne. I tako je nastavio da luta svijetom u potrazi za njom. Ni na čijem licu i ni u čijoj kosi, očima ili rukama nije mogao naći ništa njeno. A umjesto svijeta na leđima nosio je njeno srce. Ostalo je zauvijek uz njega, punilo se tugom i pritiskalo ga kao najteži teret. Shvatio je, ali prekasno, da je najteži teret koji neko može ponijeti – nečije slomljeno srce.
Darya Noel Mason
