Voda je šaptala ocvalom cvijeću
Neka ne plače za svojim laticama,
Neka se raduje vječnosti sjemenja.
Večernje hladi spustile su vjeđe
Trolisnim djetelinama koje sreću
Ne donose ni ljudima, ni svijetu.
Dažd je tiho čekao u oblacima
Svoju zaručnicu kišu tepajući joj:
„Nije još vrijeme za let ka zemlji.“
I jesen se skrila pod krošnjama
Ljetnim čekajući zlato svoje.
U čekanje skrila sam se ja,
Voda mi je kapljama šaptala:
„Gdje je zlato tvoje, djetelina
Četverolisna, latice neugasle,
Cvijet crveni, ljubavi vjesnik?“
„Pjesnici su čuđenje u svijetu,“
Rekao si ti, ljiljan ljetnih radosti.
Jagoda Vičević
