Doris ima devedeset i šest godina i jedan adresar u kojemu je sve više prekriženih imena uz riječ “pokojni”. No ono što nosi u srcu, sve te uspomene na prisilno, prebrzo odrastanje; sva njena ljubav i čežnja, nada… To nikada neće i ne može prekrižiti. Željna sačuvati svoja sjećanja prenosi ih na papir i ostavlja ih u nasljeđe jedinoj praunuci koju ima.
Od napuštanja roditeljskog doma do posla služavke, od manekenskog života do prerušavanja u muškarca da bi preživjela. Prisjećajući se iznova svakog prijeđenog koraka Doris se u mislima iznova sastaje i rastaje od dragih ljudi koji su njezin život zauvijek obilježili, a napose muškarca kojega nikada nije prestala voljeti.
Možda uistinu ni jedna ljubavna priča nije do kraja ispričana ma kako god napisana bila, kamo god je život nosio. Znamo da s godinama vrijeme odnosi sve, ali ne i naša sjećanja. Neka ostanu u nama da žive, da mi živimo radi njih. Radosti koje su nas nekad ispunjavale, ljubav koja nas je nosila usprkos svim nedaćama.
Karolina Obradović
