Zaustavljena u vremenu
dok uspomene klize kroz
moje prste
kao pijesak što
vjetar ga nosi
na svojim krilima
oblaci teški plove nebom
najavljujući tako
dugo očekivanu oluju
zrak je nabijen i
pucketa kao vatra
što kao divlji plamen
gori u meni
paleći sve i
jednu stranicu
davno požutjelih listova
knjiga koje sam
tako brižno čuvala
od zaborava
daleko od
tuđih pogleda
hodam cestom
dok prašina
se diže za mnom
zemlja je previše suha
i vapi za kapima
koje život znače
suze nijemo klize
niz obraze
praveći linije
u prašini zaborava
koja ocrtava se
svugdje u
mojoj pojavi
idem
odlazim
za mene ovdje više
nema ništa
samo kiša
koju donijeli su
teški oblaci
donoseći svježinu
a odnoseći
sve ostalo
stajem i dižem
pogled prema nebu
možda ove kapi ugase
i ovaj požar
samo da dovoljno
dugo padaju…
Martina Kopić
