Ni život ni ljudi slomiti me ne mogu,
kao ni suze izazvati, ne…više ne…
Progledala sam očima života i znam,
iza mene ostalo je sve…
Dosta je bilo tuge i boli,
dosta je bilo poniženja više,
sada sam ona, nesalomljiva žena,
koja svako zlo osmijehom briše…
Nekada sam se skrivala u sjeni,
Ni trunke snage nisam imala,
Poput malog miša u svoj kutak sam se
sramežljivo skrivala.
Dozvolila sam da me pokrije sjena tuge,
I da me bol stisne skoro do kraja,
A tako sam sanjala o malo sreće,
I ljepoti životnih zagrljaja.
I evo, uspjela sam dozvati sreću,
jer me težina života naučila to,
da koliko god udaraca dobila,
nikad više ne smijem pasti na dno.
Sada sam nesalomljiva žena,
ona koja osmijehom razoruža sve,
ona koja može i ono,
što je mislila da ne može.
I ne dam više boli da me zgazi,
ne dam ljudima da mi dušu rane,
jer samo oni što nemaju duše, svoj ego tuđom patnjom hrane.
Zovem se Danijela,
i ponosna sam žena,
jer sam nesalomljiva i dušom i tijelom,
nikad više srna ranjena.
Danijela Ćuk
