Ne znam zbog čega sam se baš danas,
kad nije nikakav poseban dan,
sjetila jedne divne žene
po imenu Vera.
Sve što o njoj znam
je njeno ime.
Ali, osim imena,
znam da ta žena ima ogromno srce.
I ponekad mi dođe u misli
tek onako,
kao što je došetala danas.
Medicnska sestra na neonatologiji.
Žena ljubav.
Ona, koja se brinula o mom sinu.
I zvala me telefonom svakog dana
prije nego što sam otišla kod njega
na neonatologiju, u drugi grad.
Iako to nije smjela da radi,
obavještavala me je o svemu.
Kako jede, kakva mu je kilaža.
,,Danas sam ga kupala
i obukla sam mu sve duplo
da mu bude toplo.”
Rekla bi mi preko telefona.
Zvala me je svakog dana
i pričala mi o njemu,
završavala bi razgovor riječima ohrabrenja
jer je znala koliko brinem.
Njen je glas ostao duboko urezan
u moj um i u moje srce.
I kad sam otišla tamo,
dok sam se spremala da uđem
u odjel u kojem najmanji ratnici
biju svoje prve, najteže bitke,
čula sam njen glas.
A onda, kad sam ušla u prostoriju
čim sam je ugledala znala sam
da je to ona.
U naručju je držala moju bebu,
hranila je, nježno ljuljuškala
i tepala joj.
,,Naša Vera?” – pitala sam je.
Nasmiješila mi se i
čim je potvrdno klimnula
prišla sam joj i zagrlila je
kao da je oduvijek znam.
Pamtim svako zlo koje mi je
ikada učinjeno.
Ali dobrotu pamtim duplo više.
I sve dobre ljude koje znam
uvijek spomenem u molitvama.
Mislim da im nikada većeg dobra
ne mogu učiniti
osim da se molim za njih,
da ih naš dragi Bog uvijek
zaštiti u svojoj milosti,
baš kao što su oni svojom milošću
nekad znali da zaštite naše srce.
Darya Noel Mason
