Da bi se djetetu nešto usadilo u biće potrebno je strpljenje, ustrajnost, ljubav i neumorno ponavljanje svega navedenoga.
Ljubav mora biti nematerijalna, u djelima prisutna, živa!
U vrijeme djetinjstva mojih roditelja, koliko god da je život bio težak, djecu je bilo lako razveseliti.
Pokloni su se tada dobivali za Božić i bili su skromni, ali su odisali bogatstvom.
Poklon je bio bombon, šačica badema, a za one dobrostojeće naranča.
Roditelji koji su time darivali svoju djecu za uzvrat su od istih dobivali pravo bogatstvo.
Sjaj očiju koji je bio ravan blistavilu Betlehemske zvijezde, sreća koja je iz duše izbijala cikom i vriskom onih još nezrelih, piskutavih dječjih glasova. To je bilo bogatstvo, pravo i vrijedno. Bogatstvo koje je odraslima davalo snagu da se kroz sve ostale dane u godini bore za opstanak, da bi i godinu iza na isti način dušu obukli srećom svoje djece.
Advent je bio ono što bi trebao biti i danas, vrijeme pripreme za dolazak Božića.
Obiteljski odlasci na Mise zornice nisu bili obaveza, teret niti išta nametnuto.
Odlasci na Zornice bili su nešto što se s nestrpljenjem iščekivalo i u vrijeme Došašća, dnevni raspored se krojio po tim Misama; kad se iz Crkve dođe kući, dan počinje!
Od pračovjeka, pa do danas, ljudski rod je doživio milijunpostotnu evoluciju.
Od samog otkrivenja vatre, pa do čudesa današnjice, bezbroj se svjetova izmijenilo, samo, imam osjećaj da nam, kao u nekoj kletvi, ljudskost baš ne napreduje. Nekako je kržljava i kao da o koncu visi, vrišti i prijeti iščezavanjem…
Ovo Covid vrijeme, čini mi se kao posljednje vrijeme, zavodnički ples antikrista, ples kojim nas nečastivi uzima pod svoje i time nam oduzima pravo da čujemo riječi “vjera te tvoja spasila”.
Pitam se gdje je nestao Duh Božića?
Zar smo ga izgorjeli i u dim pretočili paleći dvometarske svijeće na vijencima velikih gradova, zar se od blještavila lampica, otjeran pretjeranim svijetlom, povukao u neke mračnije kuteve svijeta, zar nam je iz srca pobjegao jer ga tu odavno ne grije ljubav ili smo ga sa svom onom hrpom šarenih papira zgužvali i bacili u smeće?
Advent smo pretvorili u naslikavanje i objavljivanje u fotoshopu obrađenih fotografija, sebe smo stavili u centar pažnje.
Iz adventa smo izbacili Svetu obitelj, kao i sve one skrušene koji su Božiću darivali svoja najveća bogatstva, Božića smo zamijenili prženim kobasicama i kuhanim vinom, duh Božića smo otjerali smradom i ništavilom jer nam je u bićima ustajala praznina, zatvoreni smo kao limenke, a puni ničega!
Duh Božića bi trebao biti u darivanju, ali sebe trebamo dati i Bogu i narodu.
Neće nas spasiti play station ispod božićnog drvca dok nam stara susjeda samuje i drhti u hladnoći praznog stana.
Isus je rekao: “Što god napravite ijednom od ovih najmanjih, meni ste napravili”.
Zaboravili smo, ili možda nismo od koga imali ni naučiti da prva svijeća simbolizira nadu i iščekivanje,
da druga označava mir,
da treća slavi radost i veselje,
a četvrta, svijeća anđela, donosi ljubav.
Sve smo to zaboravili pa sad plačemo i kukamo jer je stožer civilne zaštite zabranio Advent. Zaboravljamo da smo mi gospodari svojih duša i srdaca.
Zaboravljamo da je Advent u nama i da ga mi sami svojim djelima ukrašavamo ili uništavamo i nemoguće je zabraniti ga, zatvoriti ili ukinuti.
Zaboravljamo da najljepši sjaj ima adventska svijeća koju upalimo na vijencu nekoga od koga nemamo nikakve materijalne koristi, nekome tko je u nezavidnoj životnoj situaciji, nekome koga mimoilazimo ni ne primijetivši da nas pogledom moli za pomoć, traži nekoga tko će mu upaliti svijeću i uvjeriti ga da NADA još postoji.
Kad spoznamo značenje Adventa kao i značenje svake svijeće u adventskom vijencu, shvatit ćemo da duh Božića cijelo vrijeme čuči skutren u tami naše duše, okovan blještavilom bezvrijednoga sjaja, a ključ koji ga oslobađa je ono što Božić i donosi, čista i iskrena ljubav.
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
