Slomljena
u praskozorju ništavila
na cesti zaborava
gdje sam te ostavila,
vjetrovi razaranja
nemilosrdno biju
po mojim vratima
koja su već odavno
zubom vremena nagrizena
svojom hladnoćom
nagrizaju
svaku pukotinu
što je ostala otvorena…
Više ne pomaže
ni lijepa odjeća,
ni ova mladost
koja je prerano uvenula
slomljena
u uvali kajanja
na krilima stradanja
u ulici bez imena
gdje sam ostavljena…
Stojim na ponoru
strmoglavih padanja
dok ruke,
slomljenih srca se pružaju
da ublaže moj pad… Slomljena,
zaboravljena,
usnula
na groblju zaborava…
Martina Kopić
