Što su riječi što ljube zidove
i mirišu na tišine?
Na molitve.
Ta tiha bolest nametnutog vremena.
Ta zebnja u labirintu bez izlaza.
Što su nadanja što žive u snovima
i nikada se ne bude?
Nagrizaju želje dok bdijemo nad živima.
Dok nadamo se mrtvima.
Što je čežnja bez dodira,
bez utjelovljenja?
I čemu onda želja?
Kada sve postaje tek trag sjećanja.
I ljudska blijeda sjena.
Marijana Šimić
