“Fališ mi”, šapnula sam mlako.
Sobu je ispunila tjeskoba, tišina, hladnoća i strah. Nisam čula tvoj odgovor, a toliko sam htjela čuti, zadnji put: “i ti meni, oprosti mi, dopusti da ovaj trenutak bude filmski o kojem toliko sanjaš, kada ja trčim po kiši prema tebi raširenih ruku, a ti me čekaš s osmjehom na licu i živimo sretno do kraja života. Želim to jer se kajem za svaki krivi korak, za svaku tvoju suzu, vrisak i lomljenje stvari. Ona mi ne znači ništa.”
Rijetki su ljubavnici koji se mogu pohvaliti sretnim krajem. Moguć je, ali ne svima. Vjerujem da ljubav postoji, ali ne i za mene. Mi nemamo šanse za sretan kraj…jer, na kraju krajeva, što mi može odgovoriti fotografija kojoj se obraćam?
Otišao si na lijepše mjesto, a ona, tvoja supruga je dobila posljednje zbogom, posljednji pogled, posljednji dodir, dok sam ja kao utvara iz mraka gutala bol iza ugla. Nikad do tada nisam znala da se sjena može slomiti na tisuću komadića.
Reina Reed
