Gledam posljednji ples zaostalih leptira, čekajući promjenu… Dolazi, osjećam je u kostima, kao znamen… Jedna suza klizi polako iz kuta oka, prateći dobro utabani put niz obraz… Utjeha… Tako potrebna, a tako daleka. Osjećam ritam svoga srca, kuca pomalo ubrzano. Galopira, ne mareći za vrijeme i bol koji mi pritom stvara… Vrijeme… To prokleto vrijeme. Ne zaustavlja se. Neumorno klizi niz prste kao zrnca pijeska, nošena vjetrom. Ustajem, odlazim… Tmina već polako boji obzor u daljini, a ispred mene daleki je put. Odredište… Toliko poznato, ali ipak nepoznato. Promjena, neminovna promjena… Dolazi i sa sobom donosi nešto novo… Još ne znam što…
Martina Kopić
