Osjećam vrućinu njegovog tijela kako dopire do mene zbog rastrgane majice. Vidim jake otkucaje srca, kada bih brojala bila bi to brojka od tisuću i jednog otkucaja, a svaki od njih je zbog mene.
“Jesi li uspio?” Glas mi sliči na slomljeni šaput. “Prebolio si me?”
Između onog što smo rekli a nismo mislili i onog što smo mislili a nismo rekli mnogo je izgubljene ljubavi. Mnogo je toga što smo mogli, a nismo. Mnogo je tu poljubaca koji se nisu dogodili, osmjeha koji se nisu podijelili, plahta koje se nisu izgužvale. Puno je tu osjećaja za koje sada, baš u ovom trenutku znam, da ih nosim sa sobom već deset godina. Onih osjećaja koje sam tako jako potiskivala u sebi ne dopuštajući im da ugledaju svjetlo dana, osjećaja kojih sam se sramila priznati jer sam se bojala mišljenja drugih. Kako sam bila glupa.
Prebacio je pogled s mojih očiju na usne koje drhte. Stojim potpuno paralizirana ispred njega. Duga svjetla kamioneta padaju mu na lice i učine da se sitne pjegice na nosu koje nalikuju malenim zvjezdicama sjaje. Sve o čemu sada razmišljam kako su lijepe. Kako sam isto to mislila onog dana kada me je htio poljubiti, a ja sam ih odbacila. Mogla sam imati nebo u rukama, a ja sam izabrala pad na tlo u obliku silnih, bezvrijednih muškaraca.
Nije odgovorio na moje pitanje, ali zapravo me ni nije briga koji je odgovor. Došla sam do zaključka da sam ja ta koja ga je morala preboljeti…jer sada znam da svaki onaj neugodni osjećaj kada sam bila pored njega nije značio sram. Značio je sviđanje. Svaki put kada bi ga dodirnula, onaj užasan osjećaj u želucu nije bila gadljivost već leptirići. Svaki dan kojeg sam provela u New Yorku ne misleći na njega nije zbog toga jer sam ga zaboravila već zbog toga što je to bio moj način kako preboljeti njega i sve što nismo imali.
A mogli smo. Jebeno smo mogli.
Reina Reed
