Nepomično stojim na istom mjestu na kojem sam stajala maločas sa Vitalijem. Nemam snage da se pokrenem, ne znam šta mi se događa. Zurim u njegova široka, premda izranjavana leđa i upijam svaki njegov pokret dok se hitro kreće od tamnice do tamnice, dok otključava vrata i oslobađa robinje koje ga gledaju i prestrašeno i zahvalno istovremeno. Svaka misao je isparila iz moje glave, a sve su mi se riječi prostrle pod nogama kao ćilim. Načas lebdim, načas plutam, kao astronaut u svemiru posmatram zvijezde, tačnije, samo jednu, onu čija me divlja ljepota baca na koljena. Unutar mene treperi neka sila, snaga joj je svakim trenom veća. Obuzima me, uzima pod svoje, nemam vlasti nad svojim bićem, jer sve je predodređeno tom jatu ptica koje leprša duboko unutar mog stomaka. Plešem na samoj ivici ambisa dok pratim melodiju koju mi diktiraju pokreti tijela tog muškarca. Mišići mu se trzaju pri svakoj kretnji i vazduh oko mene postaje nabijen tenzijom, gust je i težak. Kao teret je na mojim grudima, svaki udah pada mi teško. Šta mi se događa, koji vrag? Gledam ga i osjećam kao da sam konačno stigla na cilj, pogled mi zaneseno luta kroz lavirinte pora njegove kože, a ja se borim za svaki udah zraka kao da se upravo penjem na vrh planine. On se tada okrene prema meni i pozdravi me jednim značajnim pogledom. Valjda se pita zbog čega stojim na istom mjestu i ne mrdam i zašto ne čujem nijednu riječ koju mi upućuju sve te sirote žene koje me okružuju, jer ne znaju kuda bi, a ja se topim kao pahulja na toplom dlanu. Kako neko, ko je cijeli svoj život proveo u tami može darovati tako mnogo svjetlosti? Jer to je jedino što prvo primijetim i jedino je čega postanem svjesna svaki put kad ga ugledam. Što je najgore od svega, osjećam da je i moje srce počelo da otvara oči i da ga pomno posmatra. Lako je nešto gledati samo očima, ali postaće vraški teško ako počnem da gledam i srcem. A znam da, ako se ovo bude nastavilo, neću moći da izdržim, bez obzira na to što me razum opominje da ne smijem, da mi je zabranjeno, nedostižno i nemoguće. Kad je neko uspio srcu išta da zabrani? To je bitka u kojoj nema pobjednika. Ljubav na prvi pogled? Ne! Ne! Odbijam da pomislim na takvo nešto. Moj se otac nije zaljubio u moju majku na prvi pogled. Trčkarala je za njim kao psić sve dok jednog dana nije došlo do kratkog spoja u njegovoj glavi, pa je počeo da je gleda kao muškarac ženu. Ni moj stric Aslan nije odmah bacio oko na strinu Auroru, naprotiv, često je znao da u šali spomene kako mu je prvi put kad ju je ugledao bila sasvim neprivlačna. Ljubav se među njima rodila vremenom, onda kad ih je oboje promijenila i gurnula u zagrljaj jedno drugom.
-Ne, ljubav na prvi pogled ne postoji. – proleti mi kroz glavu na tren.
Darya Noel Mason
