Sestro hladnoće jezera,
nema te da ti
istočim dušu u pehar
jasne slavodobitnosti i
filozofskog trijumfa.
Kraljice snježnih obronaka,
mi smo kao crna
i bijela magija
od istog krila satkane,
drugim stranama
svijeta podijeljene.
Glas ti više ne žubori
mjesečevim pjevom,
i smeđa kosa ne dodiruje
krajeve zvijezda
znanih samo sjeti,
satkanih po tvojoj mjeri.
Gdje si se skrila?
Znam da si
se nastanila
u drugim tijelima,
i okovala ih
vječnim mrazom
stoljetnih tugovanja.
Ovo nedostajanje
huči poput otrova u
probodenim grudima…
Nestaješ već godinama,
a i dalje si u svakoj
galaksiji prisutna.
Lorena Vojtić
