Počela sam čitati ovu knjigu kasno navečer, očekujući da ću čitati samo malo, tek toliko da vidim o čemu se radi, no kad sam ju završila vidjela sam da je pola 2 a ja sam bila budna, totalno nabrijana, i spremna na raspravu. No s kim, u pola 2 u noći?
Pokušala sam se natjerati da odem spavati, ali moj unezvijereni mozak procesuirao je ono što sam pročitala, doslovno bez pauze, u jednom dahu što se kaže. Došlo mi je da budim muža, da mu prepričavam sadržaj ove priče, da ga natjeram da komentira sa mnom, došlo mi je da šaljem glasovne poruke autorici u inbox o tome koliko me pogodila s ovom temom i načinom na koji ju je prezentirala u svom pisanju, ali pokušavala sam biti racionalna i natjerati sebe da spavam, no ne baš uspješno… knjiga mi nije dala mira uopće, do ujutro.
Zašto me knjiga toliko pogodila? Iz više razloga.
Prvo, tema je jako teška i kontroverzna. Pa jedna od tema, ajmo tako reći, jer Augusta se ovdje dotiče puno toga, no ja ću se u svojoj recenziji osvrnuti samo na onu glavnu – zlostavljanje. Kad je Augusta najavljivala tu knjigu, i pisala o njoj na svom Facebook profilu, moram priznati da sam ja očekivala nešto sasvim drugo. Kao majka dječaka koji je u osnovnoj školi proživljavao sve moguće oblike zlostavljanja, od ignoriranja, preko cyberbullyinga do verbalnog i fizičkog maltretiranja, očekivala sam da ću čitati o tome. Pa kako i sama radim u srednjoj školi, meni sve ovo nije strano, gotovo se na svakodnevnoj bazi susrećem s tim problemima, no nikada, vjerujte mi, nikada, ama baš nikada nisam o tome razmišljala na ovaj način na koji očito Augusta je. Ja sam uvijek mislila da su zlostavljači duboko nesretna djeca (ili odrasli ljudi, jer ima i takvih), koja u nekom bitnom periodu svog života nisu bila dovoljno voljena. Ili su i sama bila zlostavljana, pa samo ponavljaju naučene i duboko ukorijenjene obrasce ponašanja protiv kojih jednostavno ne mogu, jer je to jače od njih. Dvadeset godina radim u školi, imam svoje dvoje djece i o ovoj temi nikada prije nisam razmišljala ovako – a što ako su zlostavljači djeca koja su produkt prekomjerne roditeljske ljubavi? Ako su ih roditelji toliko voljeli da su im iz te prevelike ljubavi sve dopuštali, pa ta djeca zato nikada nisu naučili razlikovati dobro i zlo, niti su uspjeli razviti bilo koju razinu empatije? Moram priznati da me to poprilično šokiralo. I dok pišem ove retke, iskreno ću vam reći da mi je i dalje teško povjerovati u to, jer eto ja sam do svoje 46-godine vjerovala da nikome ne može škoditi previše ljubavi. Ne govorim vam ovdje o razmaženosti, ovo je puno, puno dublje od toga, i Augusta je to definitivno izvrsno razradila, obrazložila, objasnila. Samohrana majka, koja je sinu htjela nadoknaditi to što nema oca, koja sama nije imala ništa drugo u životu osim tog djeteta – zaista, kako nisam predvidjela odmah da taj dječak ne može izrasti u društveno prilagođenu osobu? No nisam, smjer u kojem je knjiga krenula nakon prvih par stranica me iznenadila, i to jako.
Drugo, moram reći da me ovdje strašno oduševio Augustin stil pisanja. Ja ne preferiram romane napisane u trećem licu, a ako mi još kažete da autor skače kroz poglavlja iz trećeg u prvo, odmah ću se nakostriješiti – no ovdje sam tek negdje na pola romana shvatila – čekaj, pa lica se izmjenjuju! Da, toliko je dobro napisan, da nisam to odmah ni skužila, a ja to vrlo brzo skužim, i često mi to treće lice smeta, jer mi ne dočarava dovoljno osjećaje likova, no to ovdje nije bio slučaj. Poglavlja koja nam prepričava majka Tigrastog dječaka su napisana u prvom licu, a izmjene su tako suptilne, da ih evo nisam uopće doživljavala, pa ću i za to reći –’bravo’ ovoj autorici. Svaka čast, ovo ne bi uspjelo svima, nema šanse.
Treće, jako mi se svidjelo što je Augusta ovdje ubacila puno drugih društvenih problema, koje mnogi od nas rado podmeću pod tepih. Istina je da se o vršnjačkom nasilju puno priča, i da je to tema koju smo svi mi koji imamo djecu i radimo s djecom čuli više puta, no jeste li ikada razmišljali ili razgovarali s nekim o nasilju djece nad roditeljima? Niste? Nisam ni ja. Moram priznati da sam se osjećala poprilično glupo, jer opet – radim u školi, i nikada, evo nikada mi nije palo na pamet da bi neko dijete moglo zlostavljati svoje roditelje. Ni u peti mi to nije bilo! Što će reći da su mi džaba sve one edukacije i seminari koje sam slušala kroz 20 godina staža, jer ovo se nije spomenulo ni ja jednom, a nakon čitanja ove knjige ja sam duboko uvjerena da sam u svojoj karijeri imala barem desetak kandidata među učenicima koji su možda bili kao Augustin Tigrasti dječak. Jer to je taj tabu – to je ono o čemu NITKO ne priča, to je ono o čemu se valjda ni ne usudimo razmišljati, jer toliko je apsurdno, toliko je nevjerojatno i toliko je NEZAMISLIVO da bi jedno dijete moglo nauditi svom roditelju, kojega je cijeli njegov mladi život obasipao samo ljubavlju. Pretjeranom, ali ipak ljubavlju. No mi ipak ovdje čitamo o majci koja nikada nije povisila ton na svoje dijete, koje je bila blag roditelj koji podređuje svoj život baš tom djetetu, i koja je žrtvovala toliko toga radi tog djeteta – da je evo kroz cijeli roman i ona negirala da bi se njeno dijete do te mjere moglo okrenuti protiv nje.
Četvrto, Augusta je dobro istražila čitav sustav i lijepo opisala kroz što sve majka tog dječaka prolazi, od vrtića do srednje škole, koliko je tu rupa, kontradiktornosti u pristupu, raznim terapijama i savjetovanjima, čudesima – i ništa nije pomoglo, što znači da smo samo zagrebli površinu s ovim problemom, o kojem se definitivno treba pričati više, kako bi ga postali svjesni kao društvo u globalu, i kako bi svi zajedno, od vrtića do srednje škole radili na strategijama suzbijanja ili preveniranja takvog ponašanja.
Hoćete još? Mogu vam pisati o ovoj knjizi do blagdana, ali zaustavit ću se ovdje, jer u meni još tinjanju dojmovi, pa ću se samo zahvaliti autorici što mi je kao majci, pedagoškom djelatniku ali i čitateljici otvorila oči kad je u pitanju zlostavljanje. Definitivno ću se ovim problemom pozabaviti malo dublje, i potražiti nekakvu stručnu literaturu, jer me je toliko zaintrigirala – pa čak i na neki način izbacila iz takta, jer roman je toliko dobro napisan, tema tako vrhunski obrađena, da je srušila neka moja duboko usađena vjerovanja.
Pa sad, vi ga pročitajte pa procijenite sami, i obavezno mi javite dojmoce. A roman morate pročitati, jednostavno morate! Pogotovo ako ste roditelj, vjerujte mi!
No neupitno je ovo – iako je Augusta vrckasta, simpatična, slatka, duhovita i šarmantna mlada dama koja nas sve zabavlja svojim urnebesno zabavnim životom na društvenim mrežama, i ova njena knjiga dokazuje da je ona duboko senzibilna osoba, opako inteligentna, a iznad svega toga jako, jako neustrašiva kad je u pitanju pisanje o mnogim tabu temama. Postoji puno ljudi kojima se ja iskreno divim, i koji su mi velika inspiracija, a ona je pri samom vrhu te liste.
Bravo, Augusta, nadam se da nećemo dugo morati čekati sa saznamo koji je sljedeći tabu kojim ćeš se baviti, napeto te i dalje pratimo, i čekamo tvoje buduće priče. Za koje sam sigurna da će biti još bolje od ove prve tri, kojima si me oduševila i ‘kupila’ za sva vremena!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
