Stojim sama
nad ponorom plavetnila
dok duga oslikava
sve tmurnije nebo
dajući mi nadu
da novo sunce će doći
posmatram posljednje
ptice u letu
što traže skrovište
od oluje koja
neminovno stiže
osjećam je čitavim bićem
baš kao i te preostale
ptice dok im sve jači
vjetar mrsi krila,
ali ostajem nad tim
ponorom plavetnila
gledajući u sve veće valove
što svojim dodirima
oplakuju okolne stijene
tješeći ih pradavnom
melodijom iz dubina
i sama sam dok
stihovi se roje
prijeteći da izađu
u bolnom kriku
prolaznosti vremena,
ali šutim
dok duša nježno se
valja baš kao i
uskomešane kapljice
valova nemirnih
pod sve jačim pritiskom
oluje što tiho
poput lopova
prikrada se…
Pitam se čija jača je…
Martina Kopić
