Uronjena u fantaziju
vlastitih maštanja
nalazim poljane od zlata
suncem okupane i
šarenim cvijećem istkane
plešem svoj ples
dok rosa mi umiva
umorne noge
što vječito lutaju
negdje između jave i sna…
Paperjasti oblaci
što plove plavetnilom neba
pišu najljepšu melodiju
dok vjetar je svira
svojim prstima
kroz krošnje drveća udaljenih
tjerajući me da plešem
i dalje još brže i jače
dok rosa kao dijamant sija
oko nogu ove lutalice…
Martina Kopić
