Ova knjiga me je odmah na početku natjerala da se zapitam nešto, a isto pitanje ću postaviti i vama: vjerujete li u ljubav na prvi pogled? Okej, to je možda malo nerealno, znam, ali ne znam, evo vjerujete li u ljubav pri prvom susretu? To je tema o kojoj bi se dalo raspravljati. Evo što ja mislim: ja vjerujem u to. Možda ne baš u ljubav, ljubav – ono kad prvi put ugledate tu osobu i kao da vas je pogodio grom, ali u zaljubljenost na prvi pogled, o da. I vjerujem da se ljubav može dogoditi već u prvom susretu, pri prvom razgovoru, na prvom spoju, tijekom prve provedene noći skupa – u to vjerujem. No za mene je ljubav velika riječ i jako duboka emocija, pa čak i kad je riječ o ljubavnim romanima i fikciji, ja ju ne shvaćam olako. Ne, ja sam grozna jer upravo u ljubavnim romanima ima velika očekivanja ako bi obećavaju ljubav. I budite uvjereni da ću biti jako skeptična ako mi na koricama knjige piše da se rodila ljubav na prvi pogled, itekako. No, s obzirom na to da se ovdje radi o autorici koju sam već čitala, i za koju sa sigurnošću mogu reći da znam koliko divno piše, i kakve prekrasne i savršene likove kreira, krećem u čitanje ove priče bez predrasuda, znajući da me čeka prava poslastica od priče. No, čak i uz sve ovo što sam rekla, priča me baš iznenadila. Nekako me pomela totalno, posve me obuzela, da su emocije u meni tijekom čitanja bile kao na roller coasteru – gore, dolje, non stop. To je zato što Amelia ovdje isto skače iz sadašnjosti u prošlost (majstorski, samo da napomenem!), pa na trenutke proživljavam prvi susret glavnih likova, njihovo zaljubljivanje u prošlosti, pa razdvojenost u sadašnjosti, pa sam malo zaljubljena, malo patim i tako mahnito listam stranice knjige, gutajući ovu prekrasnu sportsku romansu. Ono što ovdje posebno oduševljava je Amelijina sposobnost da oba sporta kojima se likovi bave približi meni koja sam totalno anti-sportski tip. Neću reći da ne volim sport, to bi bilo pregrubo za reći, ali ne pratim niti jedan (ponekad me muž natjera na malo nogometa, ali to uglavnom završi smijehom s moje strane – ne pitajte ništa!), pa nemam pojma o sportovima općenito, a nemam čak ni mašte da razmišljam o sportašima. No Amelia bez problema uspijeva prikazati dvoje vrhunskih sportaša – hokejaša i gimnastičarku, od njihovog izgleda, prehrane, odricanja zbog treninga i natjecanja – zaista je mislila na sve, i zbog toga joj se divim, jer sigurna sam da to nije bio mačji kašalj, te da je u ovu priču utkano, pored velike ljubavi, i jako puno istraživanja o tim sportovima. Uz sve ovo, priča se jako brzo čita, ali to ne znači da je radnja zbrzana – za mene je sve savršeno tečno, potpuno opisano, emotivno doživljeno i proživljeno zajedno s likovima kroz poglavlja, i s ja ovdje s tugom dočekujem kraj, iako je on sretan. S tugom, jer mi je priča toliko dobra, da ne želim da završi.
No, fenomenalni Flin, u kojeg sam se zaljubila u prvom poglavlju (eto još jednog pitanja – vjerujete li u ljubav na prvom poglavlju?), pojavljuje se u drugom dijelu ove sportske romanse, koja je o njegovom najboljem prijatelju Alisteru – tako me Amelia tješila, nakon što sam joj rekla da sam pročitala ovu priču i završila u suzama radi nje. Pa što sad, kažem ja, da idem odmah čitati i drugi dio? Moraš, kaže ona.
Za kraj ću reći još ovo, svjesna da se ponavljam – obožavam način na koji ova autorica kreira muške likove, obožavam. Meni pašu, jako, osjećajni su i dragi, sposobni duboko i iskreno voljeti, ali i žrtvovati se za ljubav, ako se to od njih traži, makar pri tome oni sami bili nesretni. Zato mi nikada neće biti dosta njenih priča, jer svaka je drugačija i posebna na svoj način, a opet svaka tako savršeno paše mojoj romantičnoj duši koja obožava čitati o ovakvim dubokim ljubavima, rodile se one na prvi pogled, ili na prvi susret.
Ja sam sigurna da ću se u svaku njenu priči zaljubiti odmah u prvom poglavlju!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
