Danas vam predstavljam nešto posve neobično, nešto što do sada sigurno niste doživjeli, knjigu kakvu do sada sigurna sam niste čitali, jer nisam ni ja. Da je Eric Johansson odličan autor u to sam se uvjerila kada sam čitala njegove kratke priče „Djeca crnih očiju“, no i ovdje oduševljava svojim osebujnim smislim za humor, putem kojeg i ovdje kritizira današnje društvo.
„Kraljevstvo nade“ je knjiga koja me je strašno zabavila i jako nasmijala. Teško ju je opisati, jer u nju je nabacano svega – kako sam autor kaže, to je hommage Gospodaru prstenova, Conanu, Narniji, grčkim i nordijskim mitovima, pa se u priči isprepliću primjerice likovi kao što su minotauri, vilenjaci, vještice, kraljevi, goblini, zmajevi, princeze, a sve je popraćeno naravno neizostavnim glavnim junakom, koji kako je to već i običaj u ovakvim pričama, mora odraditi svoj ‘quest’ – putovanje na kojem će spoznati sebe, boriti se protiv zla koje dolazi u raznim oblicima, a na kraju kojeg ga čeka nekakva nagrada.
Priča počinje u kraljevstvu Windir, gdje živi Angus Mord (imena likova su prekul!), postolar koji se u slobodno vrijeme bavi vradžbinama, no kada njegovim suseljanima dosadi njegovo ponašanje i krenu ga se riješiti, on sklopi pakt s demonom, koji mu u zamjenu za njegovu dušu podari moć, kraljevstvo i najveću moguću ružnoću koju si možete zamisliti – no ironično, on će se od sad nazivati Prekrasni Gospodar – a svoju ulogu tiranina koji nameće poreze i namete čak i na kihanje, te koji ubija nemilosrdno i bešćutno sve koji mu se ne sviđaju, ovaj osebujni lik shvaća vrlo ozbiljno. Naravno, trebao bi širiti svoje kraljevstvo, pa pokušava pridobiti princezu Andromahu da se uda za njega, no ona sanja mladog Willa, potomka kralja, s kojim komunicira samo putem snova isprve….i eto nam junaka, koji dok putuje prema Andromahi savladava sve moguće i nemoguće prepreke, umalo izgubivši život par puta, jer to tako ide – Zabranjena šuma, Klanac krvavih suza, Utvrda grimiznih ratnika, Maglovita pustoš – svega ima, baš svega!
Opet me oduševila mašta ovog mladog autora, koji je na fenomenalan način u ovoj priči spojio naizgled nespojive likove, teme, ideje, ali i poruke, a uz sve to, knjiga zaista obiluje humorom, satirom i ironijom, što samo dodatno začinjuje ovu usudila bih se reći pomalo i ekscentričnu priču. Iako ima zaista puno likova, radnja se lako prati, stil izražavanja nije kompliciran, a dijalozi oduševljavaju uvijek iznova. Pojma nemate što vas čeka u svakom novom poglavlju, nemate nikakve predodžbe što će se sljedeće dogoditi, niti u kojem će smjeru priča nastaviti, i baš ništa nije niti predvidljivo, niti onako kako vam se možda na prvi pogled čini. Kad uočite nešto poznato, i pomislite – aha, evo nas, sad kužim, okej, super – Eric to okrene na nešto sasvim drugo, pa se samo naglas nasmijete nekoj njegovoj dosjetci koju je ubacio u dijalog glavnih likova, i impresionirani i začuđeni čitate dalje.
Jako, jako, jako neobična priča, u kojoj sam uživala, jer je zaista nešto nesvakidašnje, i nešto totalno drugačije, i baš mi je to trebalo da se malo odmaknem od svoje uobičajene ‘literature’ – hvala ti Eric, ovo je bilo pravo osvježenje!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
