Zagledana u liticu tik do presude onomatopejskih pobojavanja,
odškrinuh vrata starozavjetnog limba.
Ondje prebivaju vjekovima tlačene duše izaslanika potonjih destruktivaca,
što nastojahu izvući moralne poruke iz psihičkih peripetija tame i užasa.
Njihove oči ne ugledaše lanterne stoljetnih pretkazanja,
onoliko dugo koliko je potrebno da okaju svoje uludo bačene živote,
sitničave navike vulgarizama i posthumne elaboracije odnosa božanstva naspram jadnih smrtnika.
Oni neumorno odašilju signale uskogrudnih mehanizama agresivnosti,
pasivno ispoljavajući čudotvorne verzije izbavljenja iz nastambe neprestanih predbacivanja krivice,
egzaltiranih dvoraca kukavičluka,
baš kao i komparativnih tendencija zapovjedništava nad slabijim jedinkama.
Njihovi su zglobovi okovani prljavštinom prezrenih namjera,
suicidalnom gnjilošću unakrsnih umiranja,
a stezanje obruča grešnosti dolazi kao pečat na svjetlucavom spisu pretencioznih izvršitelja pravde.
Razbili su barijere tisućljetnih ledenjaka,
koji bijahu osnovni materijal za izgradnju impresivnih konstrukcija plača,
manjkavih zidina egzistencije uz rub brončanog pijedestala kraljevanja neartikulirano formuliranim pitanjima o svrhovitosti bitka.
Arahnofobična gozba paučinastih uplitanja oskvrnula je detoksicirajuće procese ozdravljenja od uboda bodeža,
buđenja iz miniranih snova pragmatičnih korelacija,
smanjenja intenziteta glavobolje,
čiji je mentalni sklop odjeven u koprenu mističnih preludija.
Sama, katapultirana iz prostora proročanskih zaposjednuća duha,
ojačah vrhunaravnošću izgona iz paklenih proslavljenja prodaje dostojanstva.
Koračajući smirajem,
zaobiđoh predodređen sarkofag otrovanih raspadnutosti,
odviše evidentnih psiholoških napetosti,
a mantra koju pjevušim u sekundama katastrofičnih prizvuka,
više ne predstavlja placebo terorizirajućim pothvatima,
već sasvim kristalizirajuće preobraženje rascvjetale duhovnosti,
najvažnije ovozemaljsko poslanje one s neumrlim tonovima sjete-
djevojke bez skorašnje namjere smaknuća,
pobjedonosne kraljevne utopijskih oaza blagostanja,
one što se stvara iz pepela pri izvana nametnutom uništenju inspirirajućih čakri boljitka.
Naočigled sabranih promatrača,
ustuknuše neprijateljski jezici poganštine krivotvorenja značaja,
jer nitko ne može usporiti glasne otkucaje regenerirajuće pjesnikinje blagoslovljenih treptaja,
dokle god me natkriljuje božanska sila izvlačenja iz tjeskobe fanatičnih kulminacija,
Bog što bdije nad mojim uzglavljem,
kao majka pored postelje bolesnog djeteta.
Njegovom sam naklonošću otkupljena od prokletstva infinitivnih umiranja,
a moja je svrha potaknuti vrelo riječi što teče u grumenima raznolikih impresija.
Stvorena sam da proslavim sveopću sposobnost neprekidnog rođenja
i revno slijedim poslanje za me predodređeno još od davnina.
Možda su me prijašnje smrti omele u postizanju katarze pouzdanja u prokušanu volju Alfe i Omege,
ali me nijedna iduća neće dotući na putu za kraljevstvo nespoznatljivih čeznuća.
I nakon uspješnog razaranja deliričnih pogibeljština,
napokon živim veličanstvenošću postojana-
lucidnim snima iskorijenjena.
Lorena Vojtić
