S tobom, su mi dani kao jesenje kiše,
hoću malo sunca – ne želim te više.
Koračaj ka svojoj sreći – ne traži me.
Mi smo, ispisan roman sa nesretnim krajem.
Idi, ne okreći se!
Na drugom kraju ulice, čeka te nova sreća,
sudbina hoće da živim sama.
Ostavljam ti, crni biser na stolu, pokloni drugoj ženi, možda se njoj posreći – meni je bio baksuz.
Nisam mrtva školjka, da skupljam dragulje,
ja sam žena – volim sunce.
Ako me, nekada poželiš, otvori album slika,
na prvoj stranici piše: Volim te zauvjek – tvoja
ako ti kažem: ne volim te – lažem sebe.
Ako ti kažem, da sam sretna – lažem tebe.
Ako, ostanem sa tobom, živjeću u školjci,
neću znati, kako izgledaju dugine boje.
Ne traži me – više!
Za tebe sam, mrvica pijeska u oknu pustinje, zaboravi plave kose, zaboravi oči – boje badema, nikada više nećeš ljubiti moje usne.
Put povratka, ne postoji k’ meni,
vjetar me oduvao u okno Sahare, gdje vječito grije sunce, ja ne volim jesenje kiše.
Rabija Hamidović
