Pripremajući alibi
suludih nevoljkosti
u odnosu spram širenja zamrlih proždiranja demonske jakosti,
korigiram protivne argumente pjesničkih zaluđenosti.
Maločas
složih koreografiju
čija je glavna supstanca halucinogena režija.
Razmišljam o suhoparosti podbuhlih mrzitelja
što tjeraše moje truplo –
ka zauzmanju rake učinkovitih truljenja tkiva.
Iniciram zavidan prikaz akumuliranih znanja,
kroz svekoliku
percepciju ličnosti
koja nezaustavljivo prijeti borbenim interakcijama podvojenih prikaza zatomljene senzualnosti.
U dosluhu sa senzacionalističkim verzijama smaknuća,
napadačke struje neotkrivenih oceana pokrenuše potragu za djevojkom koja ustraje na povratu utrošenih godina,
čije usne pjevaše
očajnim šaputanjem preglasnih suicida.
Nagutana salinitetom uvjerljivo izgovorenih laži,
spržena nevjerojatnom profinjenošću čestične proširenosti verbalizacije,
prostirem osude mediokriteta,
gazeći preko
lokve ustajale krvi
iz koje me izvlači verifikacija poboljšanja
na putokazu što vodi
ravno u ponor.
Svi vidješe
krizu identiteta
utjelovljenu dijagnozom enormnih preslikanja
sveze poetizma
i neuronske translacije maksimalnih uznemirenosti.
Naočigled ostalih prijestupnika protiv suhoparne odluke,
nametnuto me prokletstvo protjera van koordinata paralelnih svjetova.
I tada, usred refleksivnog odvajanja od sebe same,
uvenuh kao pozlaćen list lovorovog vijenca.
Lorena Vojtić
