Bila je to zima bez snijega i godina bez ličnog pečata. Nebo je bilo plavo, prošarano bjelim oblacima. Oštar, hladan vazduh grebao je nos pri svakom udahu.
„Šta li me dovede ovdje?“ pitao je sebe zagledan u nebo.
Odgovora nije bilo, šta više sve je najednom utihnulo kao prestravljeno samim pitanjem, a kamoli odgovorom.
Umorno je izdahnuo. Iz lijevog džepa jakne izvadio je kutiju cigareta, uzeo jednu i stavio među usne, zatim je rukama krenuo da prepipava ostale džepove u potrazi za upaljačem, ali uzalud, upaljača nije bilo.
Kiselo se nasmijao, a onda cigaretu vratio na njeno mjesto u kutiji.
Zašto li je uopšte počeo pušiti? Nije se sjećao.
Postajo je sve hladnije, u njemu a i oko njega, trebao mu je plamen, ne da ga ugrije, već samo da ga podsjeti kao izgleda osjećaj toplote.
Pogledao je još jednom zaključana vrata škole, a onda krenuo niz ulicu.
Lagano je koračao kao da ima sve vrijeme ovog svijeta. U glavi su mu se rojile misli i svaka je zujala svoju melodiju.
Šta je tridesetdvogodišnjeg muškarca moglo natjerati da izađe iz kuće i plješke pređe devet kilometara samo da bi došao do škole, na koju nije pomislio od mature?
Nije znao.
Pored njega, brzinom vjetra, prozujao je crni automobil i na tren mu se taj trenutak učinio neodeljivo poznat. Zastao je, okrenuo se za automobilom u nadi da prizove to sjećanje koje mu je tako neumoljivo bježalo u mrak zaborava, ali iza njega nije bilo ničega. Kola su nestala, a još jedno sjećanje bilo je ugušeno toliko brzo i vješto da se ni vrisak nije čuo.
Jeza je prošla njegovim tijelom a srce mu je pritisnila ruka savjesti.
Koliko li je samo sjećanja ovako lako bilo ubijeno, kao ovo sad, a da on tog nije bio svjestan.
Sa tom mišlju nastavio je dalje kući ali ovaj put, brzim skoro trčećim korakom. Bježao je od te škole, od tog sjećanja a ponajviše od sebe samoga.
Kada je došao pred kapiju kuće koju je nazivao domom, srce mu je bilo u grlu, a od brzine krvi koja se prelijevala iz vena u venu, činilo mu se da sav treperi kao list na vjetru.
Mrak je odavno pao, ali kao da nije, jer kad svetlost velike zvjezde zamre i po riječi Božijoj nastupi tama, ljudi upala svoje zvjezde i njima prkose Božijoj volji.
Sav zbunjen, omamljen i zaslijepljen tom svjetlošću čovjek, vremenom, prestane da cijeni dan, a noći počinje da se plaši.
Tako je bilo i sa ovim bezimenim čovjekom koga je saznanje da je mrak i da bas pred njegovom kućom nema svjetla, plašilo više nego što bi to smio sebi priznati.
Ušao je u dvorište, zatvorio kapiju a onda stao kao okamenjen. Sva krv mu je nestala iz lica, noge su postle žele, srce je zmrlo od straha a glavu mu je bivala sve veća i veća.
Htio je da bježi ali cipele kao da su bile zalepljene za zemlju. Htio je da vikne ali glasa nije imao.
Svo što je mogao jeste da trepće u nevjerici.
Ispred njegovih vrata stajala je crna prilika sa kapuljačom na glavi i rukama prekrštenim na grudima. Pognute glavi i nagnuta na vrata leđima crna prilika nije primijetila bezimenog čovjeka. Prestravljen i okamenjen, bezimeni čovjek je osjećako kako postaje sve manje i manji, kako se nebo spušta i pritiska mu glavu, kako mu travke probijaju džonove cipela i kao igle bodu njegova stopala. Kapija kroz koju je ušao vise nije bila obična kapija, već kapija presude. Vrata njegove kuće više nisu bila ulaz u sigurnu luku, mjesto gdje sve loše postane lakše podnošljivo, već ulaz u sam pakao, a crna prilika na vratima bila je smrt koja će jedno za svagde svršiti sve sa njim.
Pred očima mu je prolatjela svaka pogrešna odluka koju je donio. Proklinjao je dan kada je otišao iz svog sela ostavivši bolesnog oca. Pomisao na svakog kolegu čiju je dobrotu iskoristio, a povjerenje izgubio, bila je kao kamen na dnu duše. Sjećanje na onaj trenutak kada je ostavio nju, nju koja mu je bila sve. Svoju Anu. Poljednji put su se vidjeli prije trinaest godina, na maturi. Ona je plakala, a on samo ćutao i gledao u njene sive oči na uglovima crvene od suza. Kako je mogao da sve svoje ambicije, ciljeve, pa čak i novac stavi ispred nje? Šta mu vrijedi sad, na kraju, ovo ime, kad ga više niko ne zove, šta mu vrijedi novac kad nema na koga da ga troši, šta mu vrijede sve pobjede kad nema sa kim slaviti, šta će mu život koji nema s kim djeliti?
„Možda je najbolje da umrem, kad već nisam znao živjeti“, pomislio je.
Baš u tom trenutku crna prilika je podigla glavu i pogledala okamenjenog čovjeka.
Pogledi su im se sreli. Čovjek je gledao u lice identično njegovom, u oči iste kao njegove samo sjajnije i nije znao šta da kaže.
„Brate?“ nesigurno je zapitala crna prilika raskrstivši ruke i koraknuvši naprijed.
„Marko?“ u nevjerici je progovorio bezimeni čovjek, dok mu je glas ličio na šapat.
Marko je klimnuo glavom i onda usne razvukao u blistav osmijeh. Prišao je svom bratu i zagrlio ga svom snagom.
Kada je Marko pustio svog brata iz zagljaja oboici su oči bile mutne a trepavice vlažne.
Bez riječi čovjek je otkljucao vrata i ušao u kuću a Marko za njim.
Krenuo je da upali svjetlo ali je zastao. „Ako upalim svjetlo hoću li ugasiti svu sreću? Hoće li Marko postati samo plod mog ludila?“, pomislio je čovjek, ali ta misao je brzo nestala. Pritisnuo je prekidač i osvjetlio hodnika, a onda pritisnuo još jedan, pa još jedan sve dok cijela koca nije sijala i kroz svaki prozor izbilala svjetlost.
„Kako si me našao?“ zanimalo je bezimenog čovjeka. Sjedio je u fotelji preko puta svog brata.
„To je duga priča“, odmahnuo je rukom Marko. „Pričaću ti kad mi dođeš na svadbu.“
„Na svadbu?“ začuđeno je rekao čovjek.
„Da, ženim se. Zato sam i došao ovdje, da te lično pozovem“, objašnjavajući odgovaorio mu je brat.
Čovjek je osjetio kako mu se našto u stomaku grči. On je moga biti taj koji se ženi. Mogao je biti srećan kao njegov brat blizanac, a on je izabrao da pati. Slušao je Strahinju kako u zanosu opisuje tu ženu, kako govori o očevom zdrvlju, koje je, kako kaže, „svakog dana sve bolje i bolje uprkos njegovim godinama“. Slušao je i sve mu je bivalo teže, sve gore. On je samo mogao slušati o životu svog brata, o svim trenucima u kojima njega nije bilo. Htio je da nekoga okrivi za svu svoju nesreću, možda Boga, možda Anu, ali kako kada je on sam za sve kriv.
Pogledao je u Mark, imali su identično lice, oči pa, čak i građu, ali on je bio njegova sušta suprotnost. „On je ja samo sa druge strane ogledala“, pomislio je.
Te noći, u postelji, razmišljao je o sebi. Možda još nije kasno da se vrati na put sreće? Možda je samo trebao tražiti i dobio bi. Ta misao ga je nasmijala. On je ovo i traži. Tražio je lažnu sreću, novac, uspjeh i slavu pa ih je i dobio. Htio je da sve izgradi sam pa je na kraju i ostao sam. Ako sad poželi život za svoji dušu, a ne za svoje tijelo i um, možda i dobije šta traži.
Sa tim uvjerenjem utonuo je u dubok san. Bio je spreman da promjeni svoj život, da ne odustane ma koliko puta pao. Njegov život je bio ponovo u njegovim rukama, pa što onda ne bi napravio nešto od njega. Nešto vrijedno življenja.
Adrijana Mazur
