Gubim se u sumraku svoje samoće. Sopstvena me hladnoća ubija. Toliko si mi potreban. Da oživiš radost u mojim očima. Znam, sada, kako je biti odbačen. Kao staro platno. Koliko je teško kad tvoj šapat niko ne čuje, kad samo patnja u tebi počiva. Ne znam samo koga više da mrzim, njih ili sebe? A niti bola mi korak sapliću. Koliku si to snagu u meni vidio, kad me ta jačina još više ubija? Oprosti mi, ni sa sobom ne mogu da se izborim. Vapim za tobom kao dan za suncem; oblaci mi dušu prekrili. Šta da radim sa nožem, kad ranu mi napravi? Da ga gledam i smijem se njihovoj srdžbi u lice, da ga okrenem ka njima, likujući nad istim strahom u njihovim očima, ili da ga čuvam kao medalju u znak ožiljka koje sam jednom preživjela. Ne podnosim ničije poglede, znajući da me strijeljaju, jer znam da napipavaju ranu koliko je duboka, oštreći zube da me iznova za srce ujedu. Od svih radosti svijeta izabrala bih duševni mir, ali kako kad me sopstvena duša bičuje, zar u jaucima ima mira? Znam kako je biti sporedna uloga u životima ljudi kojima ustupaš kadar. Njihovi aplauzi meni su šamari. Na posljetku uvijek zaželim samoću, bar znam da sam bez igdje ikoga. Nek se sebične duše zasite svojih nedjela, oni ih žvaću, a meni se utroba cijepa.
Na kraju uvijek pitanje savjesnog dželata koji čisteći ruke od krvavih suza mojih.
„Šta ti je, zar te ja ranih“.
Sliku ti u prizivu gubim, kao da ti lice krive moje mutne oči. Izgleda da mi se rugaš govoreći:
„ A šta sam ti rekao, čemu sam te učio? Istraj“.
Dok gledam đavola u oči izazivam sudbinu da me gurne u bezdan, kad me već kamenuje.
Ne vide oni sjenku što ih čuva, al tražiće je onda kada im korak u tminu zađe.
Tada je neće ni naći!
Zvaće me:
„Marija, Marija!”
A ja ću biti među zvijezdama. Umjesto njihovih strijela, obasipaću ih ledenim zracima.
Radojka Mugoša Petrić
