Kad god čitam nešto od Amelije Stewart, ona dobije od mene otprilike ovakvu poruku u inbox: NIJE MI DOBRO! Ne šalim se! Pa onda slijedi obično – jao, jao, jao, jao – kuknjava uglavnom. Nevjerojatno je kako njene priče izazivaju u meni toliko emocija, i kako njoj to uspijeva s manjim brojem riječi i manjim poglavljima – ona jednostavno s tri kratke rečenice uspije postići da meni zakuha želudac, jer se uživim u tog njenog lika čiju perspektivu čitam.
Kao i prošlu njenu knjigu koju sam recenzirala – 60 dana za spas – tako i ovu gutam u jednom dahu. Bez pauze, jer jednostavno ne mogu odložiti knjigu. K vragu i kuhanje ručka i kućanski poslovi i sve redom, Divlji me toliko obuzeo da sam se danas totalno isključila od svega. Ne znanima me ništa, osim Divljeg. No moram reći da sam bila malo skeptična, jer nisam fan sportskih romansi (ne znam zašto, no tako je), a nisam ni fan sporta, no Amelia je uspjela fenomenalno kreirati i predočiti lik jednog bahatog, prepotentnog, okrutnog, temperamentnog, divljeg ali i prokleto zgodnog i seksi igrača američkog nogometa, u kojeg se jednostavno morate zaljubiti na prvi pogled. Ili u mom slučaju, već u uvodu, koji počinje ni manje ni više nego scenom predobrog vrućeg i naravno divljeg seksa. O da, ovo je jedan savršeni seksi ljubić! Jako, jako, jako seksi! Ono, hot-hot-hot-hot, ajde srećom je kod mene jučer malo osvježilo, a ni danas nije vruće već je ‘radna temperatura’ taman savršena za čitanje ovakve uzbudljive priče. Istina, lupanje srce, znojenje i teško disanje se tu ne može izbjeći, no oni koji duže od mene čitaju Ameliu valjda su već navikli na ovakva stanja koja prouzrokuje njeno pisanje.
Ono što posebno volim kod Amelie je što joj likovi nikada nisu savršeni. Oni su uvijek ljudi od krvi i mesa, s manama i vrlinama, svjesni svojih nedostataka, koje ne kriju već ih o njima i sami progovaraju, njeni su likovi kao i svi mi obični ljudi također nesigurni, prepuni nedoumica, uspona i padova, emotivni i eksplozivni, i zbog toga se ja s takvom lakoćom uživljavam u njih dok čitam njene priče. Realni su, bez obzira piše li ona o zvijezdi američkog nogometa, ili članovima poznatog benda, nekako mi je lako povjerovati u njihove karaktere, sudbine, priče, sretne završetke, jer kod nje mi je sve nekako prikazano kao životno i moguće.
Još jedna fascinantna stvar koju treba reći – nije lako pisati perspektivu muškog lika, a ja to znam i iz osobnog iskustva. No Amelia s tim nema problema – njen je Divlji tako savršeno kreiran, da si ga možete vizualizirati odmah od prve stranice. Iako mi nešto u zadnje vrijeme ne paše baš uvijek eksplicitan jezik, ona je to uspjela tako dobro ukomponirati u ovog svog lika, da ga jednostavno ne bih mogla zamisliti drugačijeg. Postoji jedna tanka linija između degradirajućeg i neukusnog ponašanja muškarca prema ženi u ovakvom tipu romana, i kada imate ovakvog grubog i mačo muškarca, koju neki autori (vjerojatno nesvjesno) prijeđu, no Amelia je svog Divljeg osmislila savršeno – iako on sam priznaje da iskorištava žene isključivo za seks koji mu je relaksacija i anti-stres terapija, njegove partnerice uvijek od njega odlaze zadovoljne i zadovoljene, sretne što su imale priliku naći mu se u krevetu, makar i na kratko. Njen Divlji hoda odvažno i samouvjereno po tom rubu, no on pada na sasvim drugu stranu – kada naiđe na ženu koja želi iskoristiti njega, kao oružje za osvetu, i koja njega krene koristiti samo kao igračku…
Fenomenalna knjiga, jednostavno fenomenalna! Sve moje preporuke!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
