Kao što sam već rekla, ne čitam često poeziju, no eto, ona u zadnje vrijeme nekako pronalazi svoj put do mene, kao da me opominje da je predugo prošlo od doba kada sam njome bila baš zaluđena, u svojim tinejdžerskim i studentskim danima. I je, zaista je prošlo predugo. Ne samo da sam ju tada gutala, nego sam ju i pisala, strastveno i opsesivno, skoro svaki dan, u nebrojene bilježnice kojima se godinama zametnuo trag, zbog čega mi se sada iskreno žao. Jer poezija je nešto predivno, i definitivno bi svi trebali barem povremeno napraviti nekakav ‘izlet’ u nju.
‘Tama kapaka’ je vizualno ocjenjujući najljepša zbirka poezije koju sam ja imala u rukama, i odmah na prvi pogled se vidi da je u nju uloženo jako puno truda, rada, vremena i ljubavi, pa već na sam pogled ona u meni budi osjećaj strahopoštovanja prema autoru, koji samozatajno već neko vrijeme čeka moj sud o svojoj zbirci, nenametljivo i strpljivo mi se javljajući u inbox s pitanjem kako mi se svidjela. Dragi Ivane, više ne moraš čekati – tvoja mi je zbirka genijalna! Ne, ne, to je kriva riječ! Savršena je! Ma, čak ju ni to dobro ne opisuje!
Sa stidom ću iskreno priznati da sam bila skeptična prema poeziji koju je napisao muškarac, ali jao, kakva je to zabluda bila! Ogromna! Ova zbirka pršti osjećajima, a svi koji me duže pratite znate da je to ono što ja obožavam – riječi koje u meni izazivaju osjećaje, bilo da su oni pozitivni, ili negativni, a ova zbirka me od prvog do zadnjeg slova oduševljava, uznemiruje, baca u očaj, tugu, sjetu, nostalgiju – tjera me da osjećam vjerojatno sve što je osjećao i sam autor pišući ove prekrasne stihove. Mami suze u moje oči, a to definitivno nisam očekivala, to mi nije bilo ni u peti kada sam ju otvorila i krenula čitati.
Kako ukratko opisati o čemu se ovdje radi? Teško, jer nisam takav virtuoz na riječima, no osjećam žaljenje zbog izgubljene ljubavi u tim stihovima tako snažno, kao da je taj gubitak moj osobni, osjećam očaj i gorčinu zbog tog kraja koji je očito još uvijek bolan kao da sam ga i sama proživjela, osjećam dubinu svih tih autorovih osjećaja na svakoj stranici, koja ruši sve moje predrasude o tome kako je većina muškaraca nesposobna ovako strastveno osjećati, voljeti, patiti, pisati.
Za kraj, mogu se samo nadati da je pisanje i kreiranje ove prekasne zbirke ljubavne poezije autoru donijelo utjehu, tako očito prijeko potrebni završetak jedne divne ljubavne priče, i oprost, samome sebi, i onoj koja ga je tako duboko povrijedila, darujući mu možda tim činom nesvjesno zapanjujuću i zadivljujuću moć da tu istu bol pretvori u nešto savršeno i prekrasno.
Dragi Ivane, hvala ti na ovom daru, jer svaka stranice tvoje zbirke je baš to – prekrasan dar mojoj romantičnoj duši, koja je iskreno uživala u čitanju tvoje poezije, i koja će se tvojoj poeziji rado vraćati s vremena na vrijeme, a zbirka će krasiti posebno mjesto na mojoj polici s knjigama, na vidom mjestu, kao podsjetnik da postoje ovakvi duboko osjećajni muškarci kao što si ti!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
