Mogu mi tijelo slomiti,
može se slomiti
i od tuge, jada,
ali, znam dišeš li
sa mnom dišeš
negdje ispod istog neba,
a nebo nema granica
nebo je naše,
a mi kao stvoreni za let.
Možda ni nije za nas
ovaj svijet?
Dok ova gorka tišina
svojim jecajem te zove
ja u njoj ostajem
zauvijek zarobljena,
bolje i to nego lagati
da te ne volim,
a volim te…
Jučer, danas, zauvijek.
Karolina Obradović
