Tapkam po devastiranim konturama razbježanih amnezija…
Najranije sjećanje o tebi seže početkom ničega.
Datirasmo poput disfunkcionalnih robota,
ozračeni radioaktivnim uranom smjelih konstatacija.
Optimalna količina profitabilnosti odvojenih spoznanja
gorjela je kao užarena kugla
što smanjuje djelotvornost sijanja izvršenjem smrtne kazne,
bez ikakve mogućnosti pomilovanja.
Atentat prvoklasnih glumaca ujednačenih scenarija,
evidentno proizvoljnih okolnosti neuništive stigme
urlao je razjarenim notama nepopravljive štete
počinjene direktno ispred staklastih zjenica egocentričnosti,
pakleno neutješnih paragrafa nevidljive ljubavi.
Otkriva te ekstravagantna mimikrija kukavnih težnji,
rasporena tkanina najskupljih odijela,
čiji su šavovi znatno rasporeni.
Što mi preostaje doli podizanja obrane od konstantnih uhođenja neprijateljskih trupa,
koncentričnih poniranja u ledeni potok čija je posljedica cvokotanje zuba uslijed atrofiranja mišića?
Ubiše me pretjerano zaštitnička usmjerenja ka unesrećenosti svrhovitog nestanka,
kao i propusne jame posthumnih dekodiranja superega,
ali ponajviše pragmatična improvizacija neočekivanih zatajenja poznanstva,
počinjenih od šake tipično osornog melankolika.
I usprkos teškim posrtajima duha, konačno nadživjeh vlastitu domenu raspuknutih odlaženja!
Lorena Vojtić
