Mislim da je ovo najzabavnija zbirka kratkih priča koju sam ikad pročitala. Inače čak i nisam bila ljubitelj kratkih priča, no u zadnje vrijeme sve više i više otkrivam njihove čari i prednosti – u njima se može reći toliko toga, u manjem broju riječi nego u romanu. Kako je krenulo, ovo bi moglo postati moj novi omiljeni žanr!
Zbirci me privukao neobičan naslov, kao i sama naslovnica, jer povremeno volim napraviti izlet u nešto drugačije, nešto što inače ne čitam, nešto što će me izuti iz cipela, šokirati, pa možda čak na trenutke i zgroziti, ali nešto što će me u prvom redu baciti u razmišljanje. Ova zbirka ispunjava sve te kriterije, i dodaje tome i druge. Iskreno, nisam baš navikla na satire, niti sam ljubitelj sarkazma, pa sam se malo pribojavala da mi neće sjesti, no za to zaista nije bilo potrebe – tako je genijalno napisana, da čak i ako ste kao ja totalni laik i nepoznavatelj ovog žanra, u ovoj ćete zbirci priča sigurno uživati.
Priče su napisane jednostavnim jezikom, autor se izražava nepretenciozno, no genijalno ubacuje metafore, ironiju, alegoriju – čak i u imenima likova svojih priča. No, ono što je mene osobno oduševilo je ovo – autor se u svakoj priči obračunao s nekim ili s nečim. To mi je bilo nešto najbolje što sam pročitala/uzela iz nekog autorskog djela ikada. Vrlo smiono, na jedan osebujan ali fantastičan način on nam predstavlja kroz svoje likove i priče sve ono s čime nije zadovoljan u današnjem društvu, i sve što bi po njegovom mišljenju trebalo promijeniti ili u potpunosti iskorijeniti. On svakog takvog lika u svojoj priči jednostavno ubije. Likvidira i amen. Ćao, baj baj, adio. To me je toliko zabavilo, a na trenutke i nasmijalo, no od prve do zadnje stranice sam osjećala samo iskreno divljenje za svaku napisanu riječ.
Leontin se u svakoj priči na neki način obračunao s tim što ga pati kao autora, umjetnika, muškarca, mladog čovjeka, osobu od krvi i mesa, sa srcem, dušom i osjećajima koje imamo svi mi. Posebno mi se svidjela priča o kritičarima, na koje je valjda naišao svatko barem jednom u svom životu, neovisno čime se bavi, da li je javna osoba, autor, umjetnik, glazbenik, ili netko tko samo radi svoj posao izvan javne sfere – ljudi su često daju za pravo misliti kako bi oni to sigurno znali i mogli odraditi bolje. Ta me priča pogodila baš ‘u sridu’, jer su baš nedavno meni drage osobe bile mete takvih istih kritičara, o kojima ovaj autor piše, i kojima je on u jednoj drugoj priči namijenio posebno mjesto u Paklu. Znate taj tip osoba – zavidni, ljubomorni, sitničavi, zajedljivi, negativni, a pored toga svega puni sebe – najgora moguća kombinacija. Nasmijala sam se glasno na sudbinu koja ih je zadesila ovdje u ovoj zbirci.
Hvala ti Leontine, što si mi dao uvid u tvoj svijet, meni se tamo jako, jako sviđa, i rado bih tamo boravila češće. Fantastičan mi je tvoj pogled na sve što nas okružuje, a ono najbolje od svega, što ću ja sebi uzeti iz ove tvoje knjige je ovo: ništa ne treba shvaćati preozbiljno, sve treba prihvatiti s dozom humora, ali isto tako ništa ne treba prešutjeti.
Bravo, veselim se čitanju tvoje iduće knjige!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
