Dokaz da sam ja definitivno čudna osoba je ovo – ne čitam novine, ne pratim nikakve portale, ne gledam vijesti, uglavnom nemam pojma što se događa oko mene, osim ako mi to ne krene ugrožavati egzistenciju, ne pratim modne ili glazbene trendove i nikada ne znam tko je trenutno popularan ili ‘in.’ Meni su sve navedeno zamijenile – knjige. Koliko je to dobro ili loše, o tome bi se dalo diskutirati, no shvaćam da je pomalo čudno kupiti knjigu osobe koja godinama piše kolumne, koje ja nikada nisam čitala, jer nisu bili u obliku knjige. Pa eto me sada, deset godina kasnije, čitam te iste kolumne, jer fizičku knjigu koju mogu držati u rukama volim više nego imati nove cipele, torbicu, frizuru ili nokte. Znam, čudna sam, pa priznala sam to u prvoj rečenici ove recenzije!
Dakle Rujana Jeger, tko nije čuo za nju? Čak sam i ja, no tek sam danas guštala u njenim tekstovima, koje su većina ‘normalnih’ ljudi pročitali odavno. No nema veze, jer teme o kojima ona piše su toliko univerzalne, da evo nas deset godina nakon što je knjiga izdana, a jedino što se promijenilo je A-lista u Hollywoodu i neki svjetski događaji koje uspješno izbjegavam prihvatiti kao realnost. Knjiga zanimljivog naslova bavi se uglavnom ženama i onime što muči žene, valjda od stoljeća sedmog, pa sve do danas, a kladim se da će za deset ili dvadeset godina situacija biti ako ne identična, onda vrlo, vrlo slična. I dalje se većina nas opterećuje izgledom, pitanjem jesmo li dovoljno dobre, kako da se naučimo reći ‘ne’ bez grižnje savjesti, kako da stavimo sebe na prvo mjesto, ili za žene u ovim ili onim godinama primjereno ovo ili ono. U ovoj mi se zbirci kolumni sviđa to što autorica ne nudi odgovore na sva ova pitanja koja postavlja, i koja i nju samu intrigiraju i/ili muče, već nas kroz tekstove navodi na razmišljanje o temi o kojoj piše, zaključujući gotovo svaku da je izbor uvijek na nama, iako nam se ponekad čini da nije tako. Nekada zaista mislimo da nemamo izbora, a činjenica je i živa istina da izbor uvijek postoji, te da mi sami donosimo odluke za sebe. Počevši od one najjednostavnije u rano jutro, kava ili čaj, do one malo teže, trebamo li u četrdesetima nositi usku, kožnu odjeću i štikle. Doduše, ja to nisam nosila ni u svojim dvadesetima, ali sigurna sam da shvaćate o čemu govorim.
Fascinantno, ali i sama sam se uvjerila u to, na naše odluke ne utječe do te mjere mišljenje muškaraca, koliko na nas utječe mišljenje drugih žena. Rijetko se uspoređujemo s muškarcima, recimo s našim vršnjacima, dok se itekako uspoređujemo sa ženama istih godina. Ona ima manje bora/kila/strija/celulita/čegagod od mene. Ili, ona je uspješnija/bolja/ljepša/privlačnija/štogod od mene. I slično, da se sada ne dotišem karijere, braka, djece, kuće, psa, mačke, kanarinca, ružičnjaka ili povrtnjaka. I onda kreće zamjeranje, zavist i ljubomora. Iako sam sama lišena ovih osjećaja, jer jedino što ja uspoređujem kod drugih žena u odnosu na mene je broj knjiga koje imaju u svojoj kućnoj knjižnici (opet, već sam naglasila da sam čudna!), puno sam se puta uvjerila da je žena ženi vuk. I da Rujana Jeger ima pravo, bilo u prošlosti, bilo danas, a vjerojatno će tako biti i u budućnosti, biti žena je uvijek nekako kao hod po rubu, jer uvijek će se naći netko (najčešće žena), koja će za bilo što što radite reći – zamisli, usudila se ovo ili ono, odakle joj ta ideja?
Ponekad se pitam kako je to biti muškarac? I postoji li zbirka kolumni nekog autora koji se bavi ovakvim tipičnim pitanjima koje pate muškarce. Ono, čisto da provjerim je li trava zaista zelenija s druge strane ograde. U svakom slučaju, zanimljiva knjiga, danas me baš zabavila i opustila, pa ako naletite na nju, po fenomenalnoj cijeni od 10kn, kao što sam ja, ne propustite ju staviti u svoju košaricu, jer ima sve moje preporuke!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
