Malo je naših autora koji me svojim djelima ostave bez daha i bez mozga, i to istovremeno, pa ovakvu svoju reakciju na roman Arie Cnoll definitivno nisam očekivala, iako je to autorica koju sam već čitala, a i recenzirala. No tada nije pisala pod ovim pseudonimom, koji, kako i sama kaže, obilježava početak novog doba za nju, i evo ja se iskreno nadam da će čitatelji i ljubitelji fantastičnih priča prepoznati ovo novo ime, koje uz sebe zaista nudi nešto za mene do sada nedoživljeno. Iako sam ju već čitala, i bila oduševljena pročitanim, moram opet naglasiti da je ovaj njen roman definitivno nešto novo na našoj književnoj sceni, nešto zaista drugačije, i nešto toliko osebujno, da se iskreno bojim da neću naći prave riječi kojima bih vam ga predstavila.
U prvom redu moram reći da se nakon čitanja ovog romana ja koja sam također autorica osjećam tako malo i nedostatno, tako bezvezno i obično, jer ja nikada neću biti u stanju napisati ovako nešto divno i dubokoumno. Nije to zavist i ljubomora, nemojte me krivo shvatiti, samo vam želim dati jednu realnu, koliko je to moguće objektivnu perspektivu iz koje ćete promatrati ovo djelo. Jer ovo nije beletristika, ovo nije nešto što ćete ponijeti na plažu, pa čitati uz nekakav koktelčić, već je ovo knjiga o kojoj ćete sigurna sam razmišljati danima, ako ne i tjednima. Svaka stranica sadrži bar jednu rečenicu koja se urezuje u pamćenje, bar jedan citat s kojim se poistovjećujete, bar jedan odlomak u kojem pronalazite sebe, i barem jednu mikropriču koju ste i sami proživjeli, barem jednom tijekom svog života. I svaka ta ‘crtica’ mene je natjerala da malo zastanem, pa razmislim o sebi, svojim iskustvima i kako su ona utjecala na moj život, kako su me ona oblikovala u osobu kakva sam danas. No ono što ovu knjigu toliko uzdiže iznad svih drugih koje sam pročitala u zadnje vrijeme nije neobična priča, već poruke koje iz nje proizlaze. Poruke koje bih si prepisala i lijepila na zid, frižider, ormar, rokovnik – ma svugdje – da me svaki dan podsjete na ono što je bitno u životu. Iskreno se nadam da pratite ovu autoricu na fejsbuku, i da čitate njene statuse i citate iz ovog njenog romana, jer ne samo da su nadahnjujući, nego su nekako nadrealno utješni, barem meni.
No da se malo dotaknem i radnje, ali minimalno, jer nije radnja ono što uzdiže ovaj roman od svih ostalih koje sam imala priliku i čast čitati, već je to značenje ove priče. Nora je doživjela nesreću i našla se na nekakvom čudnom mjestu. Ništa ne shvaća, ne razumije što joj se događa, i obuzeta je samo željom da se vrati kući, u stvarni svijet. Jer zna da ovo nije stvarno, zna da je ovo sve samo nekakva iluzija, i zna da ne želi ostati zatočena ovdje, nikako. Uz to, ona živi u 21.stoljeću, a našla se u nekakvoj utopiji gdje svi žive u jednoj zajednici, svi pomažu jedni drugima, svi na neki način ovise jedni o drugima, i radeći zajedno, svi rastu, svima je dobro, svi cvjetaju jer svi uče jedni od drugih. Ne mogu vam opisati kako je na mene utjecala ova utopija, vjerujte mi, ne mogu, ne nalazim riječi. Pomalo primitivno društvo, bez ikakve tehnologije, gdje ljudi žive u skladu s prirodom, gdje su ljudi svi jednaki ispod tog istog neba, gdje jedni bez drugih ne mogu. Norin boravak na ovom neobičnom mjestu sam ja shvatila kao takvu predivnu i savršeno osmišljenu kritiku današnjeg i vremena i društva, u kojoj sam neizmjerno uživala. Zaista neizmjerno, riječima neopisivo, običnim rječnikom po meni nemjerljivo.
Iskreno rečeno, osjećam se nedostatno, neadekvatno, i u potpunosti nedostojno napisati osvrt na ovo književno djelo. A kada kažem ‘književno djelo’, mislim to u punom smislu tih riječi. Mišljenja sam da većina nas, ako ne i svi, uz malo truda, vremena i ulaganja u svoje vještine možemo napisati roman. Ali ni u kom slučaju ne možemo svi napisati ovako nešto, zato kažem da se osjećam nedostatno uopće pisati o tome što sam pročitala u ovoj knjizi. Mogu samo reći da mi je iskreno žao što ovaj rukopis nije dospio u ruke nekog našeg velikog izdavača, nekoga tko bi prepoznao i veličinu i dubinu ove proze, i uzeo taj rukopis pod svoje, i od njega napravio roman, koji po mom skromnom mišljenju zaslužuje da bude višestruko nagrađivan.
Bravo Aria, bravo. Duboki naklon, i moje poštovanje, do neba i nazad!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
