Osjećam potrebu odmah na početku ove recenzije reći ovo – ako ste ljubitelj životinja, posebno mačaka, preskočite ovu knjigu. No, ako ste ljubitelj životinja, pa tako i mačaka, a ipak imate visok prag tolerancije i dobar želudac, što ja nisam ni znala da ipak imam, onda ipak zanemarite prvu rečenicu koju sam napisala, i dajte ovoj knjizi šansu, jer unatoč činjenici da jedan od tri glavna lika kuha mačku 24h u loncu, meni je ova knjiga bila fenomenalna.
Znam, znam, napisala sam/izjavila više puta da mogu čitati zaista sve, samo ne mučenje djece i životinja, ali pregurala sam nekako i ovaj dio o nesretnoj mački, jer me priča vukla dalje na čitanje, a i nekako sam se naivno nadala cijelo to vrijeme dok sam čitala taj dio da će se ispostaviti da je nesretna mačka ipak preživjela, ili da je sve bio nekakav san, ili neka luda čarolija, no to se nije dogodilo. No, idemo ispočetka, vratit ću se na skuhanu mačku kasnije.
Ovo je knjiga u koju je uloženo jako puno truda, vremena i istraživanja, i kao rezultat imamo fenomenalnu priču, koja je strašno zanimljiva i napeta od samog početka. Osebujni likovi, pogotovo ekscentrični Edgar osvajaju me odmah na prvu, jer su genijalno kreirani, a onda i opisani, a s obzirom na to da sam i sama iz Osijeka, strašno mi se svidjelo kako je ova autorica smjestila svoju priču baš ovdje, jer ja obožavam kada naši autori pišu o našim ljudima, to me nekako lakše ‘transferira’ u samu radnju, i lakše se uživljavam u to što čitam, dakle već tu ova autorica od mene ima ogroman plus. Uz to, strašno me impresionirala ubacivanjem povijesnih elemenata u svoju priču, ali zaista – moje duboko poštovanje, to nije bio lagan posao, ni malo. Radnja je zaista neobična, pratimo tri lika, a svaki je nekako osebujan na svoj način: Edgar, šezdesetgodišnjak, povjesničar amater, lik koji živi sam, i dane provodi među spisima arhive, Ada, mlada studentica koja provodi svoje dane također kopajući po starim knjigama arhive, i Izidora, djelatnica te iste arhive, no definitivno je najzanimljiviji Edgar, oko kojeg se i vrti cijela priča. On jednostavno nestane jedan dan, ostavljajući sve svoje stvari u arhivu, kao da će se svaki čas vratiti po njih, kao da je samo skoknuo do toaleta, no kada Izidora i Ada shvate da tu nešto definitivno ne štima, jer obje ga jako dobro poznaju s obzirom na to da već duže vrijeme svaki dan provode s njim, one odluče uzeti stvar u svoje ruke i istražiti što mu se moglo dogoditi. Ono što ni jedna od njih ne zna je da je Edgar otkrio grimorij, staru knjigu vradžbina, u kojoj je pronašao recept za nevidljivost, i jednostavno si nije mogao pomoći, morao ga je isprobati. Pogađate, za recept mu je trebala mačka. Na žalost.
Neću previše ulaziti u detalje radnje, jer je priča zapravo kratka. Tako kratka, da sam ju ja pročitala u sat vremena dok sam sjedila u čekaonici kod liječnika (ironija sudbine, upravo kod gastroenterologa). Veliki font, prekrasan široki prored, zanimljive ilustracije koje baš pašu uz priču, odlična radnja, divno neobični likovi, radnja smještena u moj grad – jednostavno sam ju progutala. No, moram reći ovo – ne shvaćam zašto je podijeljena na dijelove, jer ovo je knjiga prva, a ona ima samo 180. stranica, koje se zbog svega gore navedenog pročitaju stvarno za čas. Meni bi pasalo da se priča nastavila, i da sam za 120kn, koliko ova knjiga košta ako ju želite kupiti, dobila priliku doći do kraja priče, koja je ponavljam – fenomenalna. Šteta, tu sam se malo razočarala, moram to priznati, jer veliki font, veliki prored, ubacivanje ilustracija – istina olakšavaju čitanje uvelike, posebno ako se patite s naočalama kao ja, no u drugu ruku priča završava baš kada je najnapetije, baš u trenutku kada se radnja savršeno zapetljala, baš kada je postalo zanimljivije nego što sam vjerovala da ja uopće moguće da postane. Ali je, jer reći ću još jednom, u ovu je priču uložen ogroman trud, i autorici svaka čast, skidam kapu, ona me zaista oduševila, i samo ću radi nje potražiti i drugi dio priče. Pa čak ću joj oprostiti i skuhanu mačku, i nadati se da u idućem dijelu/idućim dijelovima više nema mučenja životinja. No, čemu razdjeljivanje priče koja po mom mišljenju nije predugačka, niti prekomplicirana za praćenje, jer kao što sam rekla, ima tri glava lika, barem u ovom prvom dijelu, i to na ovakav način, evo, to sumnjam da ću ikada moći shvatiti. Ali dobro, valjda je i to stvar ukusa, jer ja volim i knjige zvane ‘debeljuce’ i nemam problema s čitanjem knjiga i od 700. stranica, pogotovo ako je priča super, kao ova.
U svakom slučaju, ova knjiga ima moje preporuke i ja se definitivno veselim nastavku. Ali ako je iako moguće, neka me netko upozori ako u njoj opet ima recepata iz spomenutog grimorija koji zahtijevaju ubijanje nečijih kućnih ljubimaca! Ispričavam se autorici, ali teškom sam mukom preko ovoga prešla!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
