Pruži mi svoje ruke
da raširim sreće krila
nebo je odveć daleko
da bih sama bila,
u domu mome
tek vatra u kaminu,
zavarava poletno srce
da me puste želje minu.
Što daleko si negdje
k’o da vječno izbivaš,
i ruke promrzle
u rukavice skrivaš,
a je čekam da se vinem
barem metar iznad zemlje
da zagrijem na čas srce
da se sjetiš nekad mene.
Karolina Obradović
