Nije vrijeme to što nas mijenja. Mijenjaju nas ljudi, mijenjaju nas mjesta.
Pogledi, dodiri, riječi.
Mijenjaju nas rane i ožiljci.
Traume i skriveni osjećaji.
Mijenja nas sreća, sitnice i koraci na koje smo ponosni.
I oni na koje nismo.
Vrijeme dolazi i prolazi, ono u nama i ono oko nas.
Dani se izmjenjuju, godine se nižu.
Na licu se pojavljuju bore.
Mijenja se naš pogled na svijet.
U njemu jesmo, a ponekad kao da nismo.
Duboko uvučeni u svoje ljušture, zaštićeni oklopima koje smo sami načinili.
Nismo sigurni je li bolje tako: živjeti u strahu od poniženja, povrijeđenosti, od pretpostavki koje nosi budućnost.
No ako provirimo iza oblaka i popustimo pred nemirnim vjetrom, ako nas natopi kiša, ipak se nećemo potpuno raspasti.
Naš um nosi razboritost koju ni jedno drugo biće nema.
A tek naše srce?
Nije ono stvoreno samo za sanjarenje, za bajke.
Ono je nepresušan izvor energije i najbolji sudac između dobra i zla. Ljubavi i mržnje.
Istina, ponekad se izgubimo dok tako važemo sve vrijednosti u svom životu.
Mrzimo ljude koji se ne mijenjaju, a koje ipak volimo.
Ostajemo, iako smo odavno htjeli otići, pobjeći glavom bez obzira.
I vjerujemo, nadamo se.
Živimo.
Bez obzira na vrijeme koje vrtoglavo prolazi.
Bez obzira na oklope koji drže osjećaje da se ne rasprsnu u komadiće.
Iscrpljeni, hvatamo se zadnjim atomima snage za sve i za ništa.
Živimo u vremenu u nama i oko nas, ali
ne mijenja nas vrijeme.
Vrijeme je tu da nas podsjeća na prolaznost svega osim onog što nosimo u srcima.
Karolina Obradović
