Ne znani slikar u duši mi spava
i čeka da sebe pokaže svijetu.
Slučajna iskra drevne ljepote dala je
njemu moćnu paletu.
Njome on slika beskrajno nebo
što grli ravnicu zlatom protkanu,
vodu što od vijeka je grlila selo
i pjesmu slavuja u zoru ranu.
Slika i vrijeme što davno je prošlo
ljude i mjesta što duša krije,
sokake, snaše, vrance u kasu,
kolo šokačko što mladost vije.
Moćna paleta se skrila u riječi
koje su davno izgubile snagu,
U život ih pjesmom ponovo budim
dok slikam riječima ravnicu dragu.
Sandra Kopić
