Vidjela sam
djevojku usamljenu,
glave oborene
u knjige Jesenjinove.
Djelovala je tako
nestvarno i zamišljeno –
zalutala u svijetu okrutnome.
Udaljavajući se od nje
i pojave nepoznate,
shvatila sam
da sam to ja…
Na tome je stala
svaka fantazija –
samu sebe više
nisam prepoznala.
Ali opet…
Jučer te
mrak obuzeo,
i osjećaj lažne
sreće zagrlio.
To nije ono
što želiš,
zar ne?
Vijest radosna
je poput nade
u beznađu zasjala!
No, ima još jedno…
Ista si kao i svi,
poeto čak i ti!
Lorena Vojtić
