Jutro, pa još proljetno.
Ispunjena osjećajem rađanja
i novog početka,
kažem sebi:
Još sam uvijek u vremenu.
Još uvijek se mogu ponovo roditi.
Na načine mnoge.
Manje ili više drage.
Dugo je već da ne biram po dragosti,
nego po savjesti i uvidima u ispravnosti.
I vedro je i radosno to novo jutro proljetno.
U kojem ispravnost sve više jednačim s milinom.
Još sam uvijek u vremenu.
Kako li je puno to što imam,
i slatke li slutnje onoga što nadolazi.
Marijana Martinčić
