Hodam ulicom
prolazeći ispod
golih grana što
zub vremena ih
je načeo,
uskoro će proljeće,
grane će ozeleniti i
ponovno oživjeti
nakon što su mjesecima spavale
A ja?
Gdje sam tu ja?
Hoću li se probuditi
iz ovog košmara
što nadvio se nad mene
nedajući mi spavati?
Hodam korak po korak
ne zadržavajući se predugo,
ne želim sresti nikoga,
ne danas…
Suviše se bola skupilo
u ovoj umornoj duši,
ne mogu to objasniti,
ni sebi, a kamoli
nekom drugom.
Hodam i nadzirem kraj,
došla sam do kraja puta,
natrag nema,
koraci su ugušeni
dok prve kapi polako
ispiru svu bol
godinama brižno sakupljanu…
Tišina i jako lupanje
ostarjelog srca, još jednom,
dva puta… i tišina…
Kraj…
Martina Kopić
