Uvijek nešto čekamo, očekujemo. Nešto priželjkujemo, od nečega bježimo. A koga ja da čekam?
Sve što sam ikad željela tu je, na dohvat ruke. Od onog što ne želim, klonim se. A ipak osjetim tu prazninu kada noću svijet pogasi svjetla. U tom nekom mraku osjetim kao da mi tišina nešto želi reći. Bacam se u razmišljanje satima…
Zašto je ovo ovako, zašto je ono onako…
Osluškujem tišinu, da mi makar djelić svoje čari otkrije i pokaže mi put. Da mi barem pokaže šta ja to sada čekam, šta to meni sad nedostaje…
Išla bih da spavam, ali me misli progone kao prošlost od koje želim da pobjegnem. Izgleda da ipak postoji nešto što sama sa sobom nisam riješila. Možda kada bih razumjela sebe, tamne noći mi ne bi bile neprijatelji. Mnogo toga kriju tamne noći i sitni sati. Kasno je, idem da spavam.
Amra Zahirović
