Kroz prozor moje sobe
dopire zvuk tuđih osmijeha,
a ja zamišljam da si ovdje
i čujem kako šumi rijeka,
tamo gdje si me čekao,
ispod drveta kod kojeg si
toliko lijepih riječi rekao.
U mojoj sobi svijetla nema,
tama je, i ne vidim spas,
tražim tvoje oči,
daleko si, a još čujem ti glas
tamo na mjestu uspomena
gdje si mi ime izgovarao,
tamo gdje si me
tako dugo i dobro varao.
I nama kraja snovima mojim,
nema kraja željama pustim,
tvoj lik jasno vidim
svaki put kad ti ime izustim,
tamo gdje je nebo najljepše boje,
na mjestu gdje su zvijezde sjale
samo za mene i tebe,
samo za nas su padale.
Karolina Obradović
