U svoje doba jeseni, prava sam jesen.
Odbacujem staro lišće i gledam ogoljele grane svoje.
Lijepe su mi jer ih razumijem.
I nije me briga što su mnogima starosno puste.
I kora je moja nova.
Glatka je i ne grebe.
Dopuštam pokojem lišaju da okoristi se o sokove koji kolaju mojim deblom.
Ne uspoređujem se s ostalima.
I nisam referentna, uopće.
Moje vrijednosti su poprilično različite,
tako da savjetujem licima drugima i licima trećima da potraže korisniju refleksivnu površinu drugdje.
Sjene su moje sumorne i teške,
ne nude hlad umornima.
Između grana svjetla je puno,
od sjećanja i nadanja.
Kroz krošnju struji mi ugodna glazba,
s kojom sam na ti od najranijih dana.
Ne žuri mi se nikamo,
jer zadovoljna s već postojećim,
stići ću na vrijeme, sasvim sigurno.
Marijana Martinčić
